Nova presuda - Ukrajina i Nizozemska protiv Rusije

Europski sud utvrdio Rusiju odgovornom za teške povrede brojnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Konvencijom na okupiranom teritoriju Ukrajine

Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je 9. srpnja 2025. objavio presudu u međudržavnom sporu između Ukrajine i Nizozemske protiv Rusije u kojoj je utvrdio da je Rusija počinila višestruke i teške povrede temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Konvencijom, i to članaka 2. (pravo na život), 3. (zabrana mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja), 4. stavka 2. (zabrana prisilnog rada), 5. (pravo na slobodu), 8. (pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života), 9. (sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi), 10. (sloboda izražavanja), 11. (sloboda okupljanja), 13. (pravo na djelotvoran pravni lijek),  14. (zabrana diskriminacije) Konvencije te članaka 1. (zaštita vlasništva) i 2. (pravo na obrazovanje) Protokola br. 1. uz Konvenciju.
 
U postupku pred Sudom sudjelovala su i 33 umješača, uključujući 26 visokih ugovornih stranaka Konvencije, među kojima je i Republika Hrvatska. U zajedničkom pisanom podnesku koji su dostavile Europskom sudu države su iznijele svoje stavove o specifičnim pravnim pitanjima koja su se pojavila u ovom sporu, kao i zajedničko gledište o ponašanju tužene države u svjetlu temeljnih ciljeva i zadaća Vijeća Europe. Hrvatska je ukazala na primjenjivu praksu međunarodnih kaznenih sudova te je iznijela i svoja stajališta o nadležnosti Europskog suda na temelju članka 1. Konvencije.
 
Ovom presudom obuhvaćena su četiri međudržavna zahtjeva protiv Rusije od kojih je tri podnijela Ukrajina, a jedan Nizozemska. Zahtjevi koje je podnijela Ukrajina odnose se na sukob koji je započeo u istočnoj Ukrajini 2014. dolaskom proruskih oružanih skupina u regije Donjeck i Luhansk i eskalirao nakon invazije Rusije na Ukrajinu koja je započela 24. veljače 2022. Predmet spora ujedno se tiče obaranja civilnog zrakoplova Malaysia Airlines MH17 nad područjem istočne Ukrajine 17. srpnja 2014. koji je rezultirao smrću 298 civila, pretežito nizozemskih državljana.
 
Europski sud je uvodno ponovio da je Rusija u smislu članka 1. Konvencije imala nadležnost nad područjima pod kontrolom separatista u istočnoj Ukrajini od 11. svibnja 2014. do najmanje 26. siječnja 2022. (datum prvog ročišta velikog vijeća u ovom predmetu), te dodatno utvrdio da je zadržala nadležnost i nakon tog datuma. Utvrdio je i da su nakon invazije, 24. veljače 2022., ruske oružane snage preuzele kontrolu nad dijelovima Ukrajine i stoga je  utvrdio nadležnost Rusije i u odnosu na ta područja. Naveo je da su vojni napadi koje su ruske snage počinile diljem ukrajinskog suverenog teritorija između 2014. i 2022. godine bili strateški planirani s namjerom i neospornim učinkom preuzimanja vlasti i kontrole nad područjima, infrastrukturom i stanovništvom u Ukrajini. Planirajući i izvršavajući vojne napade diljem ukrajinskog teritorija, Rusija je preuzela određeni stupanj odgovornosti nad pojedincima pogođenim njezinim napadima. Ti pojedinci su se stoga sukladno članku 1. Konvencije nalazili u njezinoj nadležnosti i Rusija je bila obvezna osigurati im prava i slobode zajamčene Konvencijom.
 
Odlučujući o meritumu, Europski sud je utvrdio da je Rusija koristila teško naoružanje od početka sukoba, koji se intenzivirao nakon invazije 2022. godine. Napadi su inter alia bili usmjereni na civile u bijegu i jasno označene bolnice i prostore u kojima su civili bili sklonjeni. Intenzivni i dugotrajni vojni napadi diljem ukrajinskog teritorija nakon invazije 2022. uzrokovali su strah među civilnim stanovništvom i ostavili su preživjele sa fizičkim ozljedama i psihičkim traumama zadovoljavajući stoga minimalan stupnja težine potreban za utvrđenje nečovječnog postupanja na temelju Konvencije. Od početka sukoba separatisti, a kasnije i ruske oružane snage, ubijali su civile koji očito nisu sudjelovali u neprijateljstvima i vojnike koji su nedvojbeno bili zatočeni, nenaoružani i nisu sudjelovali u borbi. Ujedno su pribjegavali i  spolnom zlostavljanju muškaraca i žena koje su koristili kao dio vojne strategije dehumanizacije, ponižavanja i slamanja morala ukrajinskog stanovništva, kao i  uspostavljanja dominacije nad suverenim ukrajinskim teritorijem. Utvrdio je da je korištenje silovanja kao ratnog oružja čin ekstremne okrutnosti koja predstavlja mučenje.
 
Nadalje, Europski sud je utvrdio da su ukrajinski vojnici i civili bili otimani i nezakonito i proizvoljno pritvarani i prisiljavani na rad od samog početka sukoba. Dodatno je utvrdio da je Rusija odgovorna za: neopravdano raseljavanje i premještanje civila i korištenje invazivnih i nasilnih sigurnosnih provjera (tzv. mjera „filtracije“); zastrašivanje, uznemiravanje i progon svih vjerskih skupina osim sljedbenika Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata; zastrašivanje i nasilje nad novinarima; nasilno rastjerivanje mirnih prosvjeda u okupiranim gradovima od strane ruske vojske; uništavanje, pljačku i oduzimanje privatne imovine bez naknade; suzbijanje ukrajinskog jezika u školama i indoktrinaciju ukrajinske djece školske dobi; prebacivanje u Rusiju i, u mnogim slučajevima, posvajanje ukrajinske djece; te diskriminaciju na temelju političkog mišljenja i nacionalnog podrijetla.
 
Europski sud je također utvrdio da je obaranje zrakoplova MH17 Malaysia Airlines-a rezultiralo povredama članaka 2., 3. i 13. Konvencije. Utvrdio je da iz prikupljenih dokaza proizlazi da je raketa namjerno ispaljena na zrakoplov MH17 najvjerojatnije u pogrešnom uvjerenju da se radi o vojnom zrakoplovu te da ju je ispalio ili pripadnik ruskih oružanih snaga ili oružanih separatista, za čija djela je odgovorna Rusija.
 
Dodatno, Europski sud je utvrdio da Rusija nije ispunila svoje obveze na temelju članka 38. Konvencije jer  nije dostavila informacije koje ju je Sud tražio i nije sudjelovala u postupku ispitivanja dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva.
 
Zaključno, Europski sud je odredio da Rusija mora bez odgode pustiti na slobodu sve one koji su lišeni slobode prije 16. rujna 2022. (kada je Rusija prestala biti strankom Konvencije) na okupiranom teritoriju Ukrajine i koji su još uvijek u pritvoru ruskih vlasti, kao i da mora surađivati u uspostavljanju međunarodnog i neovisnog mehanizma za identifikaciju sve djece prebačene iz Ukrajine u Rusiju ili na teritorij pod ruskom kontrolom prije 16. rujna 2022., a kako bi se obnovio kontakt između djece i njihovih obitelji ili zakonskih skrbnika te ih na kraju ponovno ujedinio.
 
Ova presuda je konačna i dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku. Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik-esljp.gov.hr ili broj telefona 01/6444-600.

Pisane vijesti