- Objavljeno: 31.01.2019.
Nova odluka - Šimunić protiv Hrvatske
Izraz „Za dom“ ne uživa zaštitu u okviru prava na slobodu izražavanja
Dana 22. siječnja 2019. godine Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) donio je odluku o nedopuštenosti u predmetu povodom zahtjeva nogometaša Josipa Šimunića (dalje: podnositelj), te ga odbio kao neosnovan.Naime, predmet podnositeljevog zahtjeva bila je njegova osuda od dana 8. prosinca 2015. godine u prekršajnom postupku kada je Prekršajni sud u Zagrebu donio prvostupanjsku presudu kojom je podnositelj proglašen krivim zbog javnog izvikivanja „Za dom“ na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije i reprezentacije Islanda koja se odigrala 2013 godine na stadionu „Maksimir“ u Zagrebu. Dana 27. siječnja 2016. godine Visoki prekršajni sud potvrdio je prvostupanjsku osuđujuću presudu, a novčanu kaznu povisio sa 5.000 na 25.000 kuna. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je podnositeljevu ustavnu tužbu protiv navedene presude.
Podnositelj je zatim podnio zahtjev Europskom sudu tvrdeći da su mu odlukama domaćih sudova povrijeđena sljedeća prava iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija): pravo na pošteno suđenje iz čl. 6. Konvencije, nullum crimen nulla poena sine lege iz čl. 7. Konvencije zbog toga jer inkriminirani izraz nije zabranjen niti jednim domaćim zakonom niti propisom, pravo na slobodu izražavanja iz čl. 10 Konvencije, pravo na učinkovito pravno sredstvo iz čl. 13 Konvencije, zabrana diskriminacije iz čl. 14. Konvencije te zabrana sustavne diskriminacije iz čl. 1 Protokola br. 12. uz Konvenciju.
Odlučujući o ovim prigovorima, Europski sud je naveo kako nije uvjeren u duboke i očite razlike u praksi hrvatskih sudova po ovom pitanju koje prikazuje podnositelj u svom zahtjevu, jer dvije (različite) presude domaćih sudova vezano uz ovo pitanje koje je podnositelj dostavio kao dokaz svojih tvrdnji ne predstavljaju dokaz očite i duboke diskrepancije u sudskoj praksi. Stoga je prigovor podnositelja na temelju čl. 6 Konvencije Europski sud odbio kao očito neosnovan.
Što se tiče podnositeljevog prigovora na temelju čl. 7 Konvencije, da je u domaćem postupku osuđen zbog izraza koji nije inkriminiran niti jednim domaćim propisom, pa je stoga povrijeđeno načelo nullum crimen cula poena sine lege, Europski sud je isti odbio zbog toga što podnositelj prije isticanja ovog prigovora pred Europskim sudom u tom pogledu nije iscrpio niti jedno domaće pravno sredstvo.
Nadalje, odlučujući o podnositeljevom prigovoru vezano uz pravo na slobodu izražavanja iz čl. 10 Konvencije, Europski sud nije ulazio u ocjenu predstavlja li izraz „Za dom“ prekršaj koji je baziran na mržnji prema nekoj manjini a time i protivan vrijednostima koje jamči Konvencija, ali je naglasio da su domaći sudovi u ovom predmetu proveli temeljit postupak i utvrdili sve relevantne činjenice, posebice da su proveli analizu i kontekst značenja tog izraza. Domaći sudovi su utvrdili da taj izraz ima značenje i kontekst koje je upereno protiv prava koja štiti Konvencija. Podnositeljeva osuda u prekršajnom postupku predstavljala je miješanje države u njegovo pravo na slobodu izražavanja, međutim prema stavu Europskog suda to je miješanje bilo utemeljeno na zakonu (Zakonu o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima) te imalo legitiman cilj. S obzirom na navedeno, kao i činjenicu da je miješanje države bilo, po mišljenju Europskog suda, nužno u demokratskom društvu, prigovor podnositelja da mu je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja proglasio je očito neosnovanim.
Europski sud u svom je zaključku posebno cijenio činjenicu da je podnositelj, kao poznati nogometaš, trebao biti svjestan negativnog utjecaja koje takvo njegovo ponašanje ima, te se trebao suzdržati od takvog ponašanja posebice pred velikim brojem gledatelja kojima bi on trebao biti uzor.
Ostale prigovore podnositelja koji su se odnosili na njegovu navodnu diskriminaciju kao i na činjenicu da je zbog ovakvih odluka domaćih sudova sustavno diskriminiran, Europski sud je proglasio očigledno neosnovanima.
Ova odluka objavljena je dana 29. siječnja 2019. godine na web stranicama Europskog suda (www.echr.coe.int/hudoc ) i konačna je odluka u ovom predmetu. Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik-esljp.hr ili broj telefona 01/4878-100.