Nova odluka o nedopuštenosti - Nova Ljubljanska Banka d.d. protiv Hrvatske

Zahtjev Nove Ljubljanske banke za utvrđenje povrede prava na pošteno suđenje i mirno uživanje vlasništva zbog načina rada hrvatskih sudova Europski sud odbacio kao očigledno neosnovan  

Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je u predmetu Nova Ljubljanska banka protiv Hrvatske dana 12. prosinca 2023. donio, a dana 18. siječnja 2024. objavio odluku o nedopuštenosti utvrdivši da je zahtjev te banke, podnositeljice pred Europskim sudom, očigledno neosnovan. 
 
Predmet se odnosi na 14 parničnih postupaka koje su dvije hrvatske banke pokrenule sredinom 1990.-ih protiv Ljubljanske banke i Nove Ljubljanske, u svoje ime a za račun Republike Hrvatske, banke potražujući više od 460 milijuna EUR na ime povrata sredstava koje su one isplatile štedišama koji su položili svoju tzv. „staru“ deviznu štednju u zagrebačkoj filijali Ljubljanske banke do kraja travnja 1991.godine. Prema hrvatskim propisima, hrvatski državljani mogli su „staru“ deviznu štednju koju su prethodno položili kod drugih banaka koje su poslovale u Hrvatskoj ali su imale sjedište izvan države, prenositi u i podizati iz hrvatskih banaka (pri čemu su svoje potraživanje prema Ljubljanskoj banci cesijom prenijeli na Republiku Hrvatsku, koja sada pred hrvatskim sudovima potražuje iznose te prenesene štednje od Ljubljanske banke i Nove Ljubljanske banke). Tako preneseni depoziti pretvoreni su u javni dug, pri čemu je država bila u poziciji dužnika, a hrvatske banke na koje su depoziti preneseni postali su vjerovnici.
 
Nakon proglašenja neovisnosti, Republika Slovenija nacionalizirala je Ljubljansku banku, koja je 1994. restrukturirana na način da je većina imovine te banke prenesena na novoosnovanu Novu Ljubljansku banku, a tzv. stara Ljubljanska banka zadržala je sve obveze koje se odnose na deviznu štednju položenu u njezinim podružnicama izvan Slovenije.
 
U ožujku 2013. Vlade Hrvatske i Slovenije potpisale su Memorandum o razumijevanju kojim su se dogovorile da će pitanje prenesene devizne štednje pokušati riješiti u procesu sukcesije bivše Jugoslavije slijedom čega bi svi postupci na određeno vrijeme trebali zastati. Međutim, postupci u ovih 14 predmeta koji su predmet spora pred Europskim sudom, od kojih je 10 još uvijek u tijeku, a 4 su okončana u korist hrvatskih banaka za što je dio presuđene naknade isplaćen a više od 23 milijuna eura (EUR) tek treba isplatiti, nisu zastali.
 
Nova Ljubljanska banka je pred Europskim sudom prigovarala je da nije imala pošteno suđenje (čl.6. Konvencije) niti učinkovito pravno sredstvo (čl.13.) za svoje prigovore u Hrvatskoj, te da joj je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva (čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju) smatrajući; da je način na koji su domaći sudovi primijenili mjerodavno materijalno pravo bio proizvoljan ili očigledno nerazuman, da nisu dali dostatne razloge za svoje odluke, te da u jednom postupku nije odgovoreno na prijedlog društva podnositelja za upućivanjem prethodnog pitanja pred Sud Europske unije.
 
Europski sud nije prihvatio tvrdnju Nove Ljubljanske banke o tome da utvrđenje (međunarodne) nadležnosti predstavlja flagrantnu povredu hrvatskih propisa, iz razloga što su hrvatski sudovi svoju nadležnost za suđenje u ovim postupcima izveli iz članaka 46., 54. i 55. hrvatskog Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim pitanjima prema kojem su hrvatski sudovi nadležni u novčanim sporovima ako tuženik ima imovinu u Hrvatskoj, te u sporovima protiv pravnih osoba sa sjedištem u inozemstvu, a koji se odnose na obveze koje su nastale i koje je trebalo izvršiti u Hrvatskoj, ako su ti subjekti imali podružnicu u Hrvatskoj. Budući da je nesporno da je tzv. stara Ljubljanska banka u Hrvatskoj imala imovinu i podružnicu u Hrvatskoj, te s obzirom na činjenicu da su se obveze iz devizne štednje položene u toj podružnici morale izvršavati u Hrvatskoj, hrvatski su sudovi opravdano zauzeli pravno stajalište da su nadležni odlučivati u odnosu na staru Ljubljansku banku, kao i u odnosu na Novu Ljubljansku banku jer su obje banke solidarno odgovorne za prenesenu deviznu štednju.
 
Stoga je Europski sud prigovor Nove ljubljanske banke temeljem čl. 6. Konvencije radi navodne povrede prava na "zakonom ustanovljeni sud" ocijenio očigledno neosnovanim i odbacio ga u skladu s člankom 35. stavkom 4. Konvencije.
 
Nadalje, u odnosu na ostale prigovore iz članka 6. Konvencije, Europski sud je ponovio da ne može dovesti u pitanje tumačenje i primjenu domaćeg i međunarodnog prava od strane nacionalnih sudova, osim ako su takvi zaključci proizvoljni ili očito nerazumni. Zaključio je da su u ovim postupcima hrvatski sudovi iznijeli detaljne razloge za svoje odluke utvrdivši da su hrvatske banke imale aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbi jer su ugovorile cesiju s državom (dužnikom) koja je tim bankama (vjerovnicima) prenijela potraživanja koja je imala prema staroj Ljubljanskoj banci (dužniku), a Memorandum o razumijevanju iz 2013. nisu smatrali međunarodnim ugovorom, te kao takav nije obvezivao hrvatske sudove.
 
Također, hrvatski sudovi su teleološkim tumačenjem zauzeli stav da da je društvo podnositelj odgovorno za dugove stare Ljubljanske banke na temelju tada mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima iz 1991. prema kojem osoba kojoj je (dio) imovine prenesen temeljem ugovora, odgovara solidarno s prethodnim vlasnikom za dugove. Europski sud je ocijenio da je takvo tumačenje bilo opravdano i u skladu s načelom da se prava ne mogu prenositi bez prijenosa obveza, te da je ono  imalo za cilj zaštitu vjerovnika i promicanje pravne sigurnosti. Stoga je i ovaj prigovor Europski sud ocijenio očigledno neosnovanim i odbacio ga sukladno članku 35. Konvencije.
 
Naposljetku, vezano za prigovor da hrvatski sud u jednom od spornih postupaka nije odgovorio na prijedlog Nove ljubljanske banke za upućivanjem prethodnog pitanja Sudu Europske unije, Europski sud za ljudska prava je primijetio da su u drugim postupcima hrvatski sudovi iznijeli detaljne razloge za odbijanje takvih prijedloga, pa stoga društvo podnositelj nije pretrpjelo značajnu štetu zbog propusta da odluče o tom prijedlogu. Stoga je i ovaj dio zahtjeva proglasio nedopuštenim.
 
U odnosu na prigovor navodne povrede prava vlasništva, Europski sud je naveo da je svih 14 postupaka, u svojoj biti privatnopravnog karaktera, te da odluke domaćih sudova nisu bile očigledno nezakonite ili proizvoljne. Stoga je i ovaj prigovor proglasio očigledno neosnovanim temeljem članka 35. stavku 3. Konvencije.
 
Ova odluka je konačna i dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnika.
 
Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik-esljp.gov.hr  ili broj telefona 01/6444 600.
 

Pisane vijesti