Nova odluka o nedopuštenosti - Grgičin protiv Hrvatske

Slika /slike/jureša i šare.jpg

Zbog nenošenja zaštitne maske u vrijeme COVID pandemije uporaba sile tijekom policijskog postupanja bila je primjerena

Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je dana 18. siječnja 2024. objavio odluku u predmetu Grgičin protiv Hrvatske kojom je utvrdio da su zahtjevi podnositelja nedopušteni.
 
U lipnju 2020., u vrijeme pandemije bolesti COVID-19, otac (prvi podnositelj zahtjeva) ušao je u vlak bez zaštitne maske sa svojim maloljetnim sinom (drugim podnositeljem) koji je imao dvije i pol godine. U to vrijeme na snazi je bila odluka Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske prema kojoj svi putnici u javnom prijevozu moraju nositi zaštitnu masku, jer u protivnom vozilo ne može prometovati. Osoblje vlaka i policijski službenik, koji je pozvan na intervenciju, zatražili su od oca da stavi zaštitnu masku ili napusti vlak, koji je to odbio i masku je stavio tek kada je vidio da mu se približavaju još dva policijska službenika. Budući da se i dalje odbijao iskrcati iz vlaka, te je policijskim službenicima pružao aktivan otpor, isti su prema njemu primijenili silu i iznijeli ga iz vlaka, a naknadno su protiv njega pokrenuli prekršajni postupak zbog remećenja javnog reda i mira i vrijeđanja policijskog službenika.
 
Otac i sin prigovorili su, na temelju članka 3. Konvencije, da je sila koju su policijski službenici upotrijebili protiv oca bila nerazmjerna i da istraga njihovih navoda o policijskom postupanju nije bila učinkovita, te da je nasilno uhićenje oca i zadržavanje sina u policijskoj postaji, bez da se itko o njemu brinuo, izložilo sina nečovječnom i ponižavajućem postupanju kršeći članak 3. Konvencije.
 
Europski sud je primijetio da se otac oglušio o jasnu naredbu policijskog službenika da se iskrca iz vlaka, te da je njegovo postupanje-odbijanje stavljanja zaštitne maske rezultiralo kašnjenjem vlaka od oko 30 minuta. Nakon što je otac obaviješten da će protiv njega biti pokrenut prekršajni postupak i primijenjena sila radi udaljenja iz vlaka, on se ponovno oglušio na policijske naredbe i počeo pružati aktivni otpor. Iz snimki iz vlaka jasno proizlazi da se držao za rukohvat u vlaku i nije htio izaći, a otpor koji je pružao bio je toliko jak da su bila potrebna tri policijska službenika da ga svladaju i iznesu iz vlaka, a zatim su ga položili na tlo i stavili mu lisice. Uzimajući u obzir sve navedeno, Europski sud složio se sa navodom tužene države da je sila primijenjena od strane policijskih službenika bila strogo nužna zbog njegovog ponašanja, te da nije bila ni pretjerana ni nerazmjerna.
 
Europski sud je nadalje naveo da otac nije izvršio kritičku prosudbu vlastitog ponašanja u situaciji kada je bio suočen s jednostavnom obvezom surađivati ​​s legitimnim zahtjevima službenika za provođenje zakona. Uzimajući u obzir navedeno, kao i činjenicu da prilikom policijskog postupanja nije pretrpio nikakve ozljede, Europski sud je utvrdio da domaća tijela nisu bila dužna provesti učinkovitu istragu o njegovom navodnom zlostavljanju od strane policije. Slijedom navedenog, Europski sud je prigovore oca na temelju materijalnog i procesnog aspekta članka 3. Konvencije odbio kao očito neosnovane.
 
U odnosu na maloljetnog sina, Europski sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o spontanoj policijskoj intervenciji izazvanoj odbijanjem njegovog oca da poštuje zakon i zakonitu policijsku naredbu. Međutim, čak ni u takvim okolnostima (u kojima nije bilo unaprijed planirane operacije u kojoj bi se nadležna tijela mogla unaprijed pripremiti kako bi uzela u obzir najbolji interes djeteta i smanjila svaki rizik za njegovu dobrobit) policijski službenici nisu zanemarili prisutnost djeteta na mjestu događaja. Oni su upozorili njegovog oca da će u slučaju potrebe morati upotrijebiti silu pred djetetom, a nakon intervencije, jedan od policijskih službenika uzeo je dijete u naručje i odmah ga doveo do njegovog oca.
 
Sin je i u policijskoj postaji cijelo vrijeme bio uz svog oca, igrao se i vozio bicikl u dvorištu policijske postaje. Iako konkretne prigode u policijskoj postaji nije bilo posebno obučenog policijskog službenika za mladež, imajući u vidu relativno kratko vrijeme trajanja konkretnog događaja (dva i pol sata), uvjete boravka djeteta u policijskoj postaji, kao i činjenicu da nije predočena medicinska dokumentacija koja pokazuje da je isti pretrpio bilo kakve štetne posljedice, Europski sud je zaključio da postupanje nadležnih tijela prema sinu prvog podnositelja nije doseglo prag članka 3. Konvencije. Slijedom navedenog, Europski sud je utvrdio da je prigovor na temelju članka 3. Konvencije očito neosnovan.
 
Ova odluka je konačna i dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda biti će objavljena na web stranici Ureda zastupnice (www.vlada.hr/ured-zastupnika). Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik-esljp.gov.hr ili broj telefona 01/6444-600.
 

Pisane vijesti