Nova presuda - Mafalani protiv Hrvatske

Povrede prava na pošteno suđenje i na mirno uživanje vlasništva

Dana 26. rujna 2023. Europski sud za ljudska prava (dalje: Sud) objavio je presudu u predmetu Mafalani protiv Hrvatske u kojoj je dana 5. rujna 2023. utvrdio povrede prava na pošteno suđenje protivno članku 6. Konvencije i na mirno uživanje vlasništva protivno članku 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju.
 
U ovome predmetu podnositelj je prigovorio visini parničnih troškova koje je morao platiti tuženoj državi, a koji su bili veći od naknade štete koja mu je dodijeljena za pretrpljene ozljede za vrijeme prijevoza u policijskom kombiju. Podnositelj je u tužbi potraživao ukupno 18.000 HRK (2,389 EUR), tj., 5000 kuna za strah, 3000 kuna za tjelesne boli i 10.000 kuna za povredu dostojanstva, da bi tijekom postupka smanjio tužbeni zahtjev na ukupno 7.500 HRK (995 EUR) od čega 500 HRK za strah, 1.000 HRK za fizičku bol i 6.000 HRK za povredu dostojanstva. Općinski građanski sud u Zagrebu je djelomično prihvatio podnositeljev zahtjev u visini od 1.220 kuna (162 eura), a odbio u preostalom dijelu od 6.280 HRK (833 EUR) koji se najvećim dijelom odnosio na navodnu povredu njegova dostojanstva. Prvostupanjski sud je smatrao da je podnositelj zahtjeva uspio sa 16,27% svog zahtjeva, a država sa 83,73%, te je sukladno tome izvršio prijeboj međusobnih troškova i naložio podnositelju da državi plati 881,71 HRK (117 EUR) parničnih troškova. Presuda je postala pravomoćna, a država je zatim podnositelju isplatila ukupno 676,19 HRK (90 EUR) u vidu glavnice za naknadu štete i obračunatih kamata.
 
Sukladno dobro utvrđenoj praksi u pogledu odmjeravanja i naknade parničnih troškova (vidi predmete Klauz protiv Hrvatske, br. 28963/10, 18. srpnja 2013. i Čolić protiv Hrvatske, br. 49083/18, 18. studenog 2021.), Sud je ponovio da u situacijama djelomičnog uspjeha u sporu, visoki troškovi postupka mogu „pojesti“ veliki dio ili cijelu novčanu naknadu, a ako ne postoje važni razlozi koji bi opravdali takav rezultat, takva situacija čini parnicu bespredmetnom i čini pravo te stranke na sud tek teoretskim i iluzornim. U konkretnom slučaju troškovi koje je podnositelj morao platiti državi iznosili su 72% dosuđene naknade, a odbijanjem njegovih vlastitih troškova „izgubio“ je cijelu dosuđenu naknadu za prouzročenu štetu. Nadalje, Sud nije smatrao otegotnim po podnositelja to što je isprva postavio viši tužbeni zahtjev u odnosu na konačno postavljeni tijekom postupka, budući da je visinu nematerijalne štete, samu po sebi, teško procijeniti. Također, Sud nije našao otegotnim niti okolnost što nije uspio sa osnovom tužbe za povredu prava osobnosti zato što je u svakom slučaju podnositelj uspio dokazati postojanje protupravnosti i uzročnu vezu sa pretrpljenom štetom.
 
Slijedom iznesenog, Sud je utvrdio da su podnositelju povrijeđena prava zajamčena člankom 6. stavka 1. Konvencije i člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, te mu je stoga dosudio iznos od 117 eura za materijalnu štetu, 2,500 eura za nematerijalnu štetu i 3,200 eura za troškove i izdatke.
 
Ova presuda je konačna i dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnika.
 
Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik-esljp.gov.hr  ili broj telefona 01/6444 600.

Pisane vijesti