- Objavljeno: 13.11.2012.
Nova presuda ESLJP – Marguš protiv RH
Ponovno suđenje za ratni zločin protiv civilnog stanovništva je opravdano
Dana 13. studenog 2012. godine Europski sud za ljudska prava donio je presudu u predmetu Marguš protiv Hrvatske u kojoj je utvrdio da nije došlo do povrede podnositeljevog prava na pošteno suđenje (čl. 6. Konvencije) te prava da ne bude optužen i osuđen dvaput za isto djelo, ne bis in idem (čl. 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju).
Podnositelju je, naime, bilo suđeno 1997. godine za kaznena djela ubojstva, krađe i uništavanje tuđe imovine. Međutim, u tom postupku hrvatski sud nije odlučio o podnositeljevoj krivnji, već ga je pomilovao, primjenjujući odredbe Zakona o općem oprostu. Drugi puta, podnositelju je suđeno 2006. godine, ovaj puta za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Podnositelj je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina te se trenutno nalazi na odsluženju iste u Kaznionici u Lepoglavi.
U pogledu prava na pošteno suđenje Sud je naveo da podnositelj ničime nije dokazao da je kazneni postupak koji se protiv njega vodio bio nepošten. Nadalje, nije dokazao da je sudac M.K. koji je sudjelovao kao član vijeća prvostupanjskog suda u postupku 2006. godine, u prvom postupku 1997. (kada je podnositelj bio pomilovan) bio pristran. Što se tiče podnositeljevog udaljenja iz sudnice prilikom iznošenja završnih riječi, Sud je naveo kako je pravo raspravnog suda da uvede procesnu disciplinu u sudnicu, te je smatrao opravdanim uklanjanje podnositelja iz sudnice budući da se isti nije ponašao u skladu sa pravilima i zakonom. Činjenica da je podnositeljev branitelj ostao u sudnici omogućila je zaštitu podnositeljevih prava obrane, te je njegov branitelj nesmetano mogao iznijeti završnu riječ.
Što se tiče povrede prava ne bis in idem, Sud je naveo da Državno odvjetništvo i hrvatski sudovi nisu povrijedili to podnositeljevo pravo podizanjem optužnice i (ponovnim) suđenjem 2006. godine. Sud je prvo naveo kako se u navedena dva postupka (1997. i 2006. g.) nije radilo niti o istim kaznenim djelima niti o istoj kriminalnoj količini. Nadalje, Sud je smatrao da se postupak 2006. godine mora sagledati u svjetlu iznimaka propisanih st. 2. čl. 4. Protokola br. 7, što opravdava ponovno pokretanje kaznenog postupka. Naime, Sud je prihvatio argumente zastupnice RH, da je davanje oprosta podnositelju za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva 1997. g. bilo učinjeno pogrešnom primjenom Zakona o općem oprostu (primjenom na kazneno djelo za koje se oprost uopće nije mogao dati), te je to predstavljalo takvu pogrešku u pravnom sustavu koja je mogla biti ispravljena jedino novim kaznenim postupkom. Stoga Sud nije utvrdio povredu pravila ne bis in idem od strane RH.
Ova je presuda dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku . Ista će biti prevedena na hrvatski jezik i objavljena na web stranici Ureda zastupnika te tako dostupna javnosti.
Podnositelju je, naime, bilo suđeno 1997. godine za kaznena djela ubojstva, krađe i uništavanje tuđe imovine. Međutim, u tom postupku hrvatski sud nije odlučio o podnositeljevoj krivnji, već ga je pomilovao, primjenjujući odredbe Zakona o općem oprostu. Drugi puta, podnositelju je suđeno 2006. godine, ovaj puta za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Podnositelj je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina te se trenutno nalazi na odsluženju iste u Kaznionici u Lepoglavi.
U pogledu prava na pošteno suđenje Sud je naveo da podnositelj ničime nije dokazao da je kazneni postupak koji se protiv njega vodio bio nepošten. Nadalje, nije dokazao da je sudac M.K. koji je sudjelovao kao član vijeća prvostupanjskog suda u postupku 2006. godine, u prvom postupku 1997. (kada je podnositelj bio pomilovan) bio pristran. Što se tiče podnositeljevog udaljenja iz sudnice prilikom iznošenja završnih riječi, Sud je naveo kako je pravo raspravnog suda da uvede procesnu disciplinu u sudnicu, te je smatrao opravdanim uklanjanje podnositelja iz sudnice budući da se isti nije ponašao u skladu sa pravilima i zakonom. Činjenica da je podnositeljev branitelj ostao u sudnici omogućila je zaštitu podnositeljevih prava obrane, te je njegov branitelj nesmetano mogao iznijeti završnu riječ.
Što se tiče povrede prava ne bis in idem, Sud je naveo da Državno odvjetništvo i hrvatski sudovi nisu povrijedili to podnositeljevo pravo podizanjem optužnice i (ponovnim) suđenjem 2006. godine. Sud je prvo naveo kako se u navedena dva postupka (1997. i 2006. g.) nije radilo niti o istim kaznenim djelima niti o istoj kriminalnoj količini. Nadalje, Sud je smatrao da se postupak 2006. godine mora sagledati u svjetlu iznimaka propisanih st. 2. čl. 4. Protokola br. 7, što opravdava ponovno pokretanje kaznenog postupka. Naime, Sud je prihvatio argumente zastupnice RH, da je davanje oprosta podnositelju za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva 1997. g. bilo učinjeno pogrešnom primjenom Zakona o općem oprostu (primjenom na kazneno djelo za koje se oprost uopće nije mogao dati), te je to predstavljalo takvu pogrešku u pravnom sustavu koja je mogla biti ispravljena jedino novim kaznenim postupkom. Stoga Sud nije utvrdio povredu pravila ne bis in idem od strane RH.
Ova je presuda dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku . Ista će biti prevedena na hrvatski jezik i objavljena na web stranici Ureda zastupnika te tako dostupna javnosti.