- Objavljeno: 05.02.2015.
Nova presuda – Čikanović protiv Hrvatske
Povreda prava na pošteno suđenje - propust države da poštuje vlastite presude ne može ići na štetu građana
Dana 13. siječnja 2015. g. Europski sud za ljudska prava donio je presudu kojom je utvrdio da je g. Pavlu Čikanoviću iz Vukovara (dalje: tužitelj) povrijeđeno pravo na pristup sudu (aspekt prava na pošteno suđenje - čl. 6. Konvencije), zbog toga što su hrvatski sudovi djelomično odbili njegov zahtjev za isplatu zaostalih plaća.
Naime, tužitelj je 1991. kao višak dobio otkaz u Općini Borovo. Taj otkaz je uspješno osporio u sudskom postupku 1996 godine, kada je donesena presuda kojom je utvrđeno da je otkaz nezakonit, te je naloženo Općini Borovo vratiti tužitelja natrag na posao. Međutim, kada je u drugoj parnici zatražio isplatu naknade plaće za vrijeme dok nije radio, sudovi su takav zahtjev djelomično odbili, uz obrazloženje da podnositelj nije pravovremeno (u roku od 30 dana od pravomoćnosti te presude) tražio ovrhu presude radi povratka na posao, dakle svojom krivnjom nije radio, pa ne može tražiti niti naknadu plaće za vrijeme nakon što je presuda postala pravomoćna (nakon 1996. godine).
Europski sud je prvo utvrdio da argument sudova o tome da je podnositelj sam kriv što nije radio nakon 1996. godine nije prihvatljiv sa stanovišta Konvencije. To stoga što je presuda, kojom je naloženo vratiti tužitelja na posao, donesena protiv države u širem smislu (Općina Borovo). Činjenica da država sama ne poštuje presude koje su protiv nje donijeli njezini sudovi nije se smjela tumačiti na štetu podnositelja.
Osim toga, Europski je sud primijetio i da podnositelj i nije mogao poštovati rok za pokretanje ovrhe, kako su ga tumačili sudovi u podnositeljevom slučaju, jer je za činjenicu da je presuda o povratku na posao postala pravomoćna još 1996. godine saznao tek 1998. godine, kada mu je dostavljena drugostupanjska odluka o odbačaju nepravovremene žalbe države na tu odluku.
Odbijanjem zahtjeva podnositelja za naknadu plaće na temelju tih i takvih argumenata, zaključio je Europski sud, umanjena sam bit prava podnositelja na pristup sudu, protivno čl. 6. Konvencije.
Za utvrđenu povredu konvencijskog prava Sud je dosudio tužitelju pravednu naknadu u iznosu od 2.500,00 EUR na ime nematerijalne štete, te troškove postupka u iznosu od 1.620,00 EUR-a.
Što se tiče zahtjeva podnositelja za naknadu materijalne štete (naknade plaće), Sud je utvrdio da podnositelj po hrvatskom pravu ima pravo na obnovu postupka, te da će eventualne štetne posljedice te vrste jbiti ispravljene ponavljanjem domaćeg postupka u kojem je povreda čl. 6. Konvencije nastala.
Ova presuda još nije konačna. Ista će postati konačna ukoliko niti jedna od strana u postupku, u roku od tri mjeseca od dana objave presude ne podnese zahtjev za preispitivanje presude pred Velikim vijećem. Nakon konačnosti predmet će se nalaziti u postupku izvršenja pred Odborom ministara Vijeća Europe.
Ova presuda je dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnice.
Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik-esljp.hr ili broj telefona 01/4878-100.
Naime, tužitelj je 1991. kao višak dobio otkaz u Općini Borovo. Taj otkaz je uspješno osporio u sudskom postupku 1996 godine, kada je donesena presuda kojom je utvrđeno da je otkaz nezakonit, te je naloženo Općini Borovo vratiti tužitelja natrag na posao. Međutim, kada je u drugoj parnici zatražio isplatu naknade plaće za vrijeme dok nije radio, sudovi su takav zahtjev djelomično odbili, uz obrazloženje da podnositelj nije pravovremeno (u roku od 30 dana od pravomoćnosti te presude) tražio ovrhu presude radi povratka na posao, dakle svojom krivnjom nije radio, pa ne može tražiti niti naknadu plaće za vrijeme nakon što je presuda postala pravomoćna (nakon 1996. godine).
Europski sud je prvo utvrdio da argument sudova o tome da je podnositelj sam kriv što nije radio nakon 1996. godine nije prihvatljiv sa stanovišta Konvencije. To stoga što je presuda, kojom je naloženo vratiti tužitelja na posao, donesena protiv države u širem smislu (Općina Borovo). Činjenica da država sama ne poštuje presude koje su protiv nje donijeli njezini sudovi nije se smjela tumačiti na štetu podnositelja.
Osim toga, Europski je sud primijetio i da podnositelj i nije mogao poštovati rok za pokretanje ovrhe, kako su ga tumačili sudovi u podnositeljevom slučaju, jer je za činjenicu da je presuda o povratku na posao postala pravomoćna još 1996. godine saznao tek 1998. godine, kada mu je dostavljena drugostupanjska odluka o odbačaju nepravovremene žalbe države na tu odluku.
Odbijanjem zahtjeva podnositelja za naknadu plaće na temelju tih i takvih argumenata, zaključio je Europski sud, umanjena sam bit prava podnositelja na pristup sudu, protivno čl. 6. Konvencije.
Za utvrđenu povredu konvencijskog prava Sud je dosudio tužitelju pravednu naknadu u iznosu od 2.500,00 EUR na ime nematerijalne štete, te troškove postupka u iznosu od 1.620,00 EUR-a.
Što se tiče zahtjeva podnositelja za naknadu materijalne štete (naknade plaće), Sud je utvrdio da podnositelj po hrvatskom pravu ima pravo na obnovu postupka, te da će eventualne štetne posljedice te vrste jbiti ispravljene ponavljanjem domaćeg postupka u kojem je povreda čl. 6. Konvencije nastala.
Ova presuda još nije konačna. Ista će postati konačna ukoliko niti jedna od strana u postupku, u roku od tri mjeseca od dana objave presude ne podnese zahtjev za preispitivanje presude pred Velikim vijećem. Nakon konačnosti predmet će se nalaziti u postupku izvršenja pred Odborom ministara Vijeća Europe.
Ova presuda je dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnice.
Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik-esljp.hr ili broj telefona 01/4878-100.