Analize presuda

Hrvatska radiotelevizija protiv Hrvatske i Osman protiv Ujedinjene Kraljevine 

Obavljajući svoju zadaću širenja znanja o Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) Ured zastupnika pripremio je analize dvije presude Europskog suda za ljudska prava - jednu u odnosu na Hrvatsku, a drugu u odnosu na Ujedinjenu Kraljevinu. 

U presudi Hrvatska radiotelevizija protiv Hrvatske, Europski sud je razmatrao prigovore podnositeljice zahtjeva zbog povrede prava na pošteno suđenje. Konkretnije, prigovor zbog nedosljedne i različite prakse nacionalnih sudova o stjecanju bez osnove te prigovor zbog nemogućnosti ostvarenja prava na pristup sudu. Naime, u postupcima pred hrvatskim sudovima koje je podnositeljica pokrenula postojala je različita praksa županijskih sudova iako su predmeti imali istu činjeničnu osnovu, a podnositeljičine ustavne tužbe u tom smislu odbačene su jer je Ustavni sud procijenio da je Hrvatska radiotelevizija kao javna ustanova povezana s državom i nema locus standi pred Ustavnim sudom jer ne može biti nositelj ustavnih prava. No pošto je Vrhovni sud RH u predmetima podnositeljice primijenio zaštitni mehanizam i konsolidirao praksu, Europski sud nije smatrao da su predmetne nedosljednosti bile od takvog značaja da bi se mogla utvrditi povreda prava na pošteno suđenje ili da bi bilo narušeno načelo pravne sigurnosti. Također, Europski sud je istaknuo da ograničenja predviđena za dopuštenost ustavne tužbe mogu biti stroža nego za redovite pravne lijekove te da je podnositeljica svoje pravo na pristup sudu prethodno ostvarila pred tri razine sudske nadležnosti. Stoga, ne može se reći da je ograničenje pristupa Ustavnom sudu predstavljalo toliko ograničenje konvencijskog prava da je njome povrijeđena sama bit prava na pristup sudu. 

Presuda Osman protiv Ujedinjene Kraljevine, važna je jer je u njoj Sud razvio tzv. "Osman test" koji se provodi kada je potrebno utvrditi jesu li nacionalne vlasti poduzele operativne mjere radi zaštite pojedinca sukladno članku 2. i 3. Konvencije. Naime, u određenim dobro utvrđenim okolnostima država ima pozitivnu obvezu poduzimanja operativnih mjera sa svrhom zaštite pojedinca čije je život ugrožen kriminalnim radnjama drugog pojedinca. 

Analize su dostupne u rubrici Sudska praksa - Praksa Europskog suda za ljudska prava pod odgovarajućim člankom Konvencije, te u rubrici Sudska praksa - Analize presuda i odluka.       

Pisane vijesti