Europski sud za ljudska prava

Slika /slike/ecthr.jpg

Europski sud za ljudska prava je međunarodni sud ustrojen 1959. godine, sa sjedištem u Strasbourgu. Njegova nadležnost je odlučivati o pojedinačnim ili međunarodnim zahtjevima koji se odnose na povredu građanskih i političkih prava sadržanih u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima. Drugim riječima, zadaća Suda je osigurati da države poštuju prava i jamstva predviđena Konvencijom. U trenutku kada utvrdi da je neka država povrijedila jedno ili više tih prava i jamstava, Sud donosi presude koje su obvezujuće za svaku državu i dovode do toga da dotične zemlje imaju obvezu postupati po njima i mijenjati svoje zakonodavstvo i administrativnu praksu u velikom broju područja kako se slične povrede ne bi ponavljale u budućnosti.

Sud se sastoji od broja sudaca jednakog broju država članica Vijeća Europe koje su ratificirale Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (trenutno ih je četrdeset sedam, a Republika Hrvatska je ratificirala Konvenciju 5. studenog 1997. godine). Oni sude u osobnom svojstvu i ne predstavljaju ni jednu državu; biraju se na neobnovljiv mandat od devet godina, a aktualni predsjednik Europskog suda za ljudska prava je sudac iz Italije, g. Guido Raimondi.

S obzirom na činjenicu da Sud svake godine zaprimi više od 50.000 novih zahtjeva, nemoguće je odrediti vrijeme trajanja postupka pred Sudom. No unatoč konstantnom porastu zahtjeva, Sud nastoji svaki spor riješiti u roku od tri godine od pokretanja postupka. U određenim situacijama neki predmeti mogu biti okončani i prije, ali i to ovisi o raznim čimbenicima kao npr. o sastavu Suda kojem je predmet dodijeljen; o marljivosti stranaka u dostavljanju relevantnih informacija Sudu i slično.

Važno je naglasiti da Europski sud za ljudska prava nije isto što i Sud Europske unije (sa sjedištem u Luxembourgu) ili Međunarodni sud pravde (sa sjedištem u Haagu). Također ne predstavlja žalbeni sud u odnosu na domaće sudove, što znači da Sud kao takav ne može ponoviti postupak, niti ukinuti, mijenjati ili preinačiti odluke domaćih sudova. 
 

O postupku pred Sudom

Podnošenje zahtjeva Sudu

Zahtjev Sudu može se podnijeti u obliku pojedinačnog zahtjeva ili zajedničkog zahtjeva. Detaljnje upute o načinu podnošenja zahtjeva Sudu možete pronaći ovdje.
 
Sud razmatra zahtjeve koji su mu podneseni kao sudac pojedinac, u odboru od tri suca, u vijeću od sedam sudaca ili u Velikom vijeću od sedamnaest sudaca (vidi ovdje).


Ispitivanje zahtjeva i donošenje presude

 Nakon što je podnesen zahtjev Sudu, Sud će ispitati je li zahtjev dopušten sukladno sljedećim uvjetima:
  • jesu li iscrpljena domaća pravna sredstva;
  • je li zahtjev podnesen u roku od šest mjeseci od donošenja konačne odluke domaćeg suda;
  • odnosi li se prigovor na povredu Konvencije;
  • je li podnositelj zahtjeva pretrpio značajnu štetu.
 
Ukoliko Sud ustanovi kako navedeni uvjeti dopuštenosti nisu ispunjeni, donosi odluku o nedopuštenosti temeljem koje postupak pred Sudom završava. Međutim, ukoliko Sud ustanovi kako su navedeni uvjeti dopuštenosti ispunjeni, donosi odluku o dopuštenosti zahtjeva te kreće u ispitivanje osnovanosti zahtjeva.
 
Nakon što je ispitao osnovanost zahtjeva, Sud donosi presudu. Postoje dvije vrste presuda koje Sud može donijeti:
  • presudu kojom se utvrđuje povreda Konvencije ili
  • presudu kojom se utvrđuje kako do povrede Konvencije nije došlo.
 
Nakon što je Sud donio presudu, svaka od stranaka u postupku pred Sudom ovlaštena je podnijeti zahtjev za preispitivanjem predmeta. Postupajući po zahtjevu za preispitivanjem predmeta, Sud može zahtjev odbiti ukoliko ustanovi kako nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 43. Konvencije. U suprotnom, ukoliko ustanovi kako su navedeni uvjeti ispunjeni, Sud će usvojiti zahtjev i uputiti predmet Velikom Vijeću na postupanje. Veliko Vijeće o zahtjevu odlučuje presudom koja je konačna.
 

Nakon presude

Nakon što je donesena konačna presuda u postupku pred Sudom, spis se dostavlja Odboru ministara koji nadzire njezino izvršenje. Država članica za koju je Sud ustanovio kako je prouzročila povredu Konvencije dužna je ispuniti obveze iz presude kojom je to utvrđeno. Obveze se mogu sastojati od:
 
  • isplate novčane naknade podnositelju zahtjeva,
  • usvajanja općih mjera (npr. izmjene i dopune zakonodavstva) te
  • usvajanja pojedinačnih mjera (npr. ponavljanje postupka pred domaćim tijelom).

Odbor ministara će ispitati je li način na koji država članica isupnjava obveze iz presude zadovoljavajući ili nije. 
 
Shematski prikaz postupka pred Sudom pogledajte ovdje.