- Objavljeno: 07.04.2023.
Objavljen Pregled prakse Europskog suda za ljudska prava za razdoblje rujan - prosinac 2021.
U jedinoj presudi velikog vijeća u ovom kvartalu Abdi Ibrahim protiv Norveške, ESLJP je utvrdio povredu prava na poštovanje obiteljskog života zbog načina na koji je podnositeljica zahtjeva lišena roditeljske skrbi, a njezin sin posvojen od strane obitelji s dijametralno suprotnim etničkim, vjerskim, kulturnim i jezičnim podrijetlom. U tom smislu ESLJP je istaknuo da se članak 8. treba tumačiti u svjetlu članka 9. Konvencije, odnosno kroz pravo roditelja da dijete odgaja u skladu s vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. Ujedno, ESLJP se pozvao na Konvenciju o pravima djeteta kojom je predviđeno da u slučaju kada dobrobit djeteta zahtijeva osiguranje zamjenske zaštite izvan obitelji treba voditi računa o kontinuitetu u odgoju djeteta te njegovom izvornom identitetu.
Predmet Carter protiv Rusije odnosi se na ubojstvo Aleksandra Valteroviča Litvinenka, ruskog disidenta i prebjega kojeg su, sukladno utvrđenju ESLJP-a, radioaktivnim polonijem otrovali agenti države koji su djelovali po uputi ruske tajne službe u Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske. Postupajući po zahtjevu podnositeljice, supruge preminulog g. Litvinenka, ESLJP je utvrdio da je došlo do povrede materijalnog aspekta članka 2. Konvencije, ističući kako je u predmetu postojala jurisdikcija Rusije jer su izvršitelji atentata postupali po nalogu ruskih vlasti te imali neposrednu fizičku moć i kontrolu nad životom g. Litvinenka kada su mu podmetnuli otrov. Također, zbog neprovođenja učinkovite istrage, ESLJP je utvrdio i povredu postupovnog aspekta članka 2. Konvencije.
Odabrali smo dvije presude koje se odnose članak 10. Konvencije. Predmet Biancardi protiv Italije izdvojili smo jer je u njemu, ispitujući je li došlo do povrede podnositeljevog prava na slobodu izražavanja, ESLJP proširio opseg prava na zaborav. Naime, tom presudom ESLJP je utvrdio da obveza deindeksiranja članaka objavljenih na internetu može, pored internetskim tražilicama, biti nametnuta i urednicima internetskih stranica. S druge strane u predmetu Standard Verlagsgesellschaft mbH protiv Austrije (br. 3), ESLJP je stao na stranu promicanja slobode protoka mišljenja, ideja i informacija, sudeći u prilog anonimnosti na internetu. Naime, pozvan odlučiti je li podnositelj zahtjeva, vlasnik i izdavač dnevnih novina koje izlaze i u internetskom obliku, bio dužan otkriti podatke o identitetu autora komentara ispod članaka objavljenih na portalu, ESLJP je presudio da nalozi austrijskih sudova u tom smislu nisu bili nužni u demokratskom društvu.
Također, pregled sadržava jednu odluku o nedopuštenosti i jednu presudu u kojoj je ESLJP razmatrao je li došlo do povrede članka 11. Konvencije. U predmetu Barış i drugi protiv Turske, ESLJP je napomenuo da sudjelovanje u štrajku koji nije organizirao sindikat uopće ne uživa zaštitu članka 11. Konvencije te je zahtjev podnositelja, 32 radnika iz dvije turske tvornice, proglasio nedopuštenim i nespojivim ratione materiae s odredbama Konvencije, dok je u predmetu Yakut Republican Trade-Union Federation protiv Rusije ESLJP presudio da nije bilo povrede. U potonjem predmetu, ESLJP je razmatrao pravo zatvorenika na sindikalno udruživanje te je utvrdio da se zatvorski rad ne može izjednačiti sa zapošljavanjem na slobodi jer rad zatvorenika prvenstveno ima drugu svrhu; njihovu rehabilitaciju i resocijalizaciju. Stoga, iako je ESLJP ostavio mogućnost da u budućnosti promijeni svoj stav, uzimajući u obzir trenutnu praksu država članica Vijeća Europe koje po ovom pitanju nisu postigle konsenzus, ESLJP je utvrdio da nije došlo do povrede članka 11. Konvencije.
Pitanjem vraćanja zahtjeva na listu predmeta u smislu članak 37. Konvencije ESLJP se bavio u predmetu Willems and Gorjon protiv Belgije. U njemu je ESLJP utvrdio da je odbijanje zahtjeva za obnovu postupka podneseno pred nacionalnim sudom, temeljem jednostrane izjave tužene države pred ESLJP-om koja je jasno potvrdila povredu Konvencije, predstavljalo izvanrednu okolnost koja opravdava vraćanje zahtjeva na listu predmeta ESLJP-a. Svoju odluku ESLJP je obrazložio istaknuvši da su podnositelji imali pravo očekivati da će domaće vlasti, uključujući i nacionalne sudove, izvršiti u dobroj vjeri bilo koju obvezu Vlade države sadržanu u jednostranim izjavama, pa tako i u prijateljskom rješenju.
U predmetu Kindlhofer protiv Austrije prvi predmet u kojem je ESLJP morao ispitati može li se kazneno djelo za koje je propisana novčana kazna koja se u slučaju neplaćanja zamjenjuje kaznom zatvora do dva tjedna, smatrati „lakšim“ u smislu stavka 2. članka 2. Protokola br. 7 uz Konvenciju. Uzimajući u obzir posebne okolnosti predmeta, a osobito mal vjerojatnost da će zatvorska kazna doista biti i izvršena, ESLJP je utvrdio da nije došlo do povrede 2. Protokola br. 7 uz Konvenciju.
Na kraju, izdvojili smo odluku o nedopuštenosti zahtjeva donesenu u predmetu Zambrano protiv Francuske u kojem je ESLJP utvrdio da je podnošenje 18.000 zahtjeva predstavljalo zlouporabu prava na podnošenje zahtjeva. Naime, podnositelj zahtjeva protivio se uvođenju COVID propusnica u Francuskoj te je korištenjem automatski generiranog obrasca na internetskoj stranici i kopiranjem zahtjeva nastojao prouzročiti zagušenje, preopterećenje i zaostatak u radu ESLJP-a te njegovim paraliziranjem natjerati ESLJP na pregovore jer ga je smatrao jednim od dionika sustava koji donosi ograničavajuće mjere.
Pregled prakse pogledajte ovdje, a dostupan je i u rubrici "Sudska praksa" pod kategorijom "Pregledi prakse Europskog suda za ljudska prava".