Nove odluke - Bulić protiv Hrvatske i Begović protiv Hrvatske

Slika /slike/jureša i šare.jpg

Europski sud utvrdio da su dva zahtjeva protiv Hrvatske nedopuštena

Dana 26. ožujka 2020. godine Europski sud za ljudska prava objavio je dvije odluke o nedopuštenosti zahtjeva (tužbe) protiv Hrvatske.

U predmetu Bulić protiv RH, podnositeljice su prigovarale da im je je povrijeđeno pravo na mirno uživanje prava vlasništva (čl.1. Protokol br. 1. uz Konvenciju) stoga što su domaći sudovi odbili tužbu njihovog prednika za sklapanje ugovora o kupnji stana koji mu je tvrtka u društvenom vlasništvu dodijelila na korištenje (ocu odnosno suprugu podnositeljica) i u kojem su živjeli od 1970. godine. Tijekom 2012. prednik podnositeljica je podnio tužbu radi stjecanja vlasništva stana na temelju dosjelosti, a nakon njegove smrti, drugo podnositeljica je preuzela taj postupak koji je još uvijek u tijeku.

Europski sud je utvrdio da prvo podnositeljica (kći prednika) nije žrtva povrede Konvencije jer se nakon očeve smrti odrekla svog dijela imovine u korist drugo podnositeljice (svoje majke) koja je proglašena jedinom nasljednicom iza svog supruga. Ujedno, Europski sud je smatrao da bi bilo preuranjeno odlučiti o drugo podnositeljičinom prigovoru o povredi prava na mirno uživanje vlasništva budući da su pred domaćim sudovima i nadalje ostala sporna i otvorena pitanja o tome; (i) je li prednik drugo podnositeljice imao status zaštićenog najmoprimca, (ii) te je li ona ispunila zakonske uvjete za kupnju tog stana. Sud je posebno cijenio činjenicu da ona kao jedina nasljednica i dalje može pokrenuti parnični postupak radi kupnje tog stana. Stoga je Sud njezin prigovor odbacio kao preuranjen, te je donio odluku o nedopuštenosti zahtjeva obje podnositeljice.

U predmetu Begović protiv RH Europski sud je utvrdio da je podnositeljev zahtjev koji se odnosi na navodnu povredu načela da nema kazne bez zakona (čl. 7. Konvencije) nedopušten, jer je očigledno neosnovan. Podnositelj zahtjeva prigovarao je da nema pravnog slijeda između odredbi Kaznenog zakona iz 1993., koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, Kaznenog zakona iz 1997. i Kaznenog zakona iz 2011. na kojem se temelji njegova osuda.

Sud je ispitao je li kazneno pravo bilo dovoljno predvidljivo i jesu li domaći sudovi primijenili zakon čije su odredbe bile najpovoljnije za podnositelja zahtjeva. Dovodeći u vezi odredbe KZ-a iz 1993. i 1997., Sud je utvrdio da je propisani minimum i maksimum kazne zatvora propisane KZ-om iz 1997. bio povoljniji za podnositelja. Stoga je zaključio da retroaktivna primjena tog zakona nije dovela u pitanje poštivanje podnositeljevog prava iz čl. 7. Konvencije. Uspoređujući odredbe kaznenih zakona iz 1997. i 2011. o ovom kaznenom djelu, Sud je utvrdio da je kontinuitet tih odredbi bio dovoljno jasan i predvidljiv podnositelju. Uzimajući u obzir zapriječene kazne i stav VSRH-a da je Kazneni zakon iz 2011. blaži, Sud je utvrdio da je prema podnositelju primijenjen zakon koji je za njega bio najpovoljniji. U odnosu na oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, Sud je utvrdio da je primjena te mjere bila predviđena svim kaznenim zakonima, te stoga retroaktivnost nije dovedena u pitanje.

Odluke o nedopuštenosti zahtjeva su konačne i dostupne na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljene na web stranici Ureda zastupnice (https://uredzastupnika.gov.hr) u rubrici Sudska praksa.

Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik-esljp.hr .

Pisane vijesti