Nova presuda - Mlinarević protiv Hrvatske

Ustavni sud prilikom odlučivanja o ustavnoj tužbi podnositelja nije bio objektivno nepristran

Dana 30. travnja 2026. Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) donio je presudu u predmetu Mlinarević protiv Hrvatske utvrdivši povredu prava na pošteno suđenje ( članak 6. Konvencije) zbog nedostatka objektivne nepristranosti Ustavnog suda jer je u ustavnosudskom postupku sudjelovao sudac koji se morao izuzeti od odlučivanja o ustavnoj tužbi podnositelja.
 
Pred domaćim sudovima vodio se kazneni postupak u tzv. „predmetu Planinska“ protiv podnositelja M. Mlinarevića, direktora tvrtke „Inženjerski biro“ i I. Sanadera, bivšeg predsjednika Vlade RH u razdoblju od 2003. do 2009. godine. Županijski sud u Zagrebu je nakon provedenog kaznenog postupka utvrdio da su oni kao službene osobe iskoristili svoj položaj i ovlasti te time sebi i drugim osobama pribavili korist na štetu Republike Hrvatske. U travnju 2017. taj sud ih je proglasio krivima, i to podnositelja za pomaganje pri zlouporabi položaja i ovlasti I. okrivljeniku. Podnositelj i I. okrivljenik stekli su protupravnu materijalnu korist prodajom nekretnine u Planinskoj ulici u Zagrebu, koja je bila u suvlasništvu IV. i V. okrivljenih trgovačkih društava u tom kaznenom postupku.
 
U tom kaznenom postupku IV. okrivljeno trgovačko društvo (F. d.o.o.) zastupalo je odvjetničko društvo G. koje je preuzelo odvjetnički ured odvjetnika R.M.-a nakon što je on postao sudac Ustavnog suda u lipnju 2016. godine.
 
Podnositelj je u srpnju 2019. godine podnio ustavnu tužbu protiv pravomoćne presude. Ustavni sud je u vijeću sastavljenom od šestero sudaca, uključujući suca R.M.-a, u studenom 2020. godine donio odluku kojom je odbio ustavnu tužbu podnositelja i time potvrdio presude Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda RH.
 
Podnositelj je u zahtjevu Europskom sudu prigovorio da Ustavni sud nije bio nepristran zbog sudjelovanja suca R.M.-a jer su nakon njegova imenovanja na Ustavni sud, njegov odvjetnički ured „preuzeli“ odvjetnici iz odvjetničkog društva G. koji su zastupali IV. okrivljenika u kaznenom postupku. Nadalje, sin suca R.M. bio je zaposlen kao odvjetnički vježbenik u tom odvjetničkom društvu.
 
Europski sud je detaljno ispitao prigovore podnositelja i argumente tužene države. Primjenjujući dobro utvrđenu praksu tog Suda na konkretne okolnosti ovog predmeta Sud je primijetio da podnositelj nije iznio bilo bilo kakve navode kojima bi doveo u pitanje osobnu nepristranost suca R.M.-a. Stoga je Sud predmet ispitao samo s gledišta objektivne nepristranosti.
 
Sud je smatrao da je sudac R.M. bio svjestan činjenice da je njegov sin zaposlen u odvjetničkom društvu koje je preuzelo zastupanje jednog od su-okrivljenika u kaznenom postupku u predmetu „Planinska“. Međutim, on o tim okolnostima nije obavijestio predsjednika Ustavnog suda sukladno domaćim propisima, niti se pokušao izuzeti od odlučivanja u tom ustavnosudskom predmetu.
 
Iako je Europski sud prihvatio argumente zastupnice tužene države da sin suca R.M.-a nije mogao zastupati okrivljenika tijekom kaznenog postupka jer je bio odvjetnički vježbenik koji još nije položio pravosudni ispit, smatrao je da je  sin R.M.-a kao odvjetnički vježbenik bio podređen T.G.-u, glavnom odvjetniku i partneru u odvjetničkom društvu G. Ujedno, Sud je primijetio da je Ustavni sud zasjedao u vijeću od šestero sudaca, da je sudac R.M. bio izvjestitelj u tom predmetu, a pritom nije bilo naznaka o bilo kakvim praktičnim poteškoćama u pronalaženju zamjene za suca R.M. između preostalih pet sudaca Ustavnog suda.
 
S obzirom na naprijed navedeno, Sud je smatrao da je nepristranost Ustavnog suda mogla biti predmet stvarne sumnje zbog toga što je sin suca R.M. bio u položaju ovisnosti i podređenosti odvjetniku koji je zastupao jednog od su-okrivljenika podnositelja u kaznenom postupku kojem je prigovarao. Slijedom navedenog, sumnje podnositelja u nepristranost suca R.M.-a mogu se smatrati objektivno opravdanima. Stoga je Europski sud zaključio da sastav Ustavnog suda nije jamčio njegovu nepristranost te da nije ispunio standard Konvencije prema objektivnom testu.
 
Europski sud je smatrao da utvrđenje povrede članka 6. stavka 1. Konvencije samo po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu, dok je za troškove postupka podnositelju dodijelio 2.000,00 eura.
 
Ova presuda nije konačna i dostupna je na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda na hrvatski jezik, bit će dostupna na web stranici Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava.
 
Za sve dodatne informacije molim obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik-esljp.gov.hr  ili broj telefona 01/6444 600.

Pisane vijesti