Analiza presude Grbac protiv Hrvatske

Propust domaćih sudova da priznaju pravo vlasništva stečeno dosjelošću nad dijelom nekretnine koja je bila nacionalizirana, u situaciji kada takvim priznanjem vlasništva ne bi nastupile štetne posljedice za prava trećih osoba, uzrokovao je povredu prava na mirno uživanje vlasništva

1. Datum podnošenja tužbe nije relevantan pri ocjeni može li se zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini dosjelošću smatrati „imovinom” zaštićenom člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, već je važno je li vlasništvo nad nekretninom podnositelj stekao po sili zakona u vrijeme kad je izvorna verzija članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. godine (kojim je bilo dopušteno uračunavanje vremenskog razdoblja od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. godine u rok dosjelosti potreban za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu) još uvijek bila na snazi. 
2. Ako priznanjem vlasništva ne bi nastupile nikakve štetne posljedice za prava trećih osoba, podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao snositi posljedice greške koju je počinila sama država donijevši takav neustavan propis.