Sloboda izražavanja
Ured zastupnice pripremio je analize presuda
Gospočić protiv Hrvatske, Raspović protiv Hrvatske i Francišković protiv Hrvatske i odluke o nedopuštenosti
Gospočić protiv Hrvatske u kojima je Europski sud analizirao prigovore podnositelja istaknute zbog slobode izražavanja (čl. 10. Konvencije).
U predmetu
Gospočić protiv Hrvatske (br. 18827/21) Europski sud utvrdio je povredu prava podnositeljice na slobodu izražavanja zbog njezine kaznene osude za teško sramoćenje susjeda. Predmet se odnosio na izjave koje je podnositeljica iznijela u geodetskom uredu, tvrdeći da su njezini susjedi nezakonito postupali u vezi s obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvom za uzgoj jelena lopatara. Europski sud zaključio je da domaći sudovi nisu proveli odgovarajući test balansiranja između prava podnositeljice na slobodu izražavanja i prava njezinih susjeda na zaštitu ugleda, niti su dovoljno uzeli u obzir kontekst u kojem su izjave dane, mogućnost podnositeljice da dokaže činjeničnu osnovu svojih navoda i ozbiljnost kaznene sankcije.
S druge strane u predmetu
Gospočić protiv Hrvatske (br. 46881/21) Europski sud proglasio je zahtjev podnositeljice nedopuštenim zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Iako je predmet proizašao iz istog činjeničnog događaja kao i raniji predmet u kojem je utvrđena povreda članka 10. Konvencije, ovaj se zahtjev odnosio na parnični postupak radi naknade štete koji su susjedi pokrenuli protiv podnositeljice zbog istih izjava. Europski sud prihvatio je prigovor Zastupnice RH da podnositeljica u ustavnoj tužbi nije, ni izričito ni u biti, istaknula prigovor povrede prava na slobodu izražavanja te je ponovio da nije dovoljno da povreda Konvencije proizlazi iz činjenica predmeta već podnositelj, u skladu s načelo supsidijarnosti, mora svoj konvencijski prigovor jasno iznijeti pred domaćim tijelima kako bi im dao priliku da ga ispitaju.
U presudi
Raspović protiv Hrvatske Europski sud je utvrdio povredu čl. 10. Konvencije jer izrečene novčane kazne podnositeljici nisu predstavljale nužno ograničenje njezina prava na slobodu izražavanja. Europski sud je utvrdio da, iako su izjave podnositeljice o radu raspravnog suca bile izrečene u zajedljivom tonu, nisu imale isključivu svrhu vrijeđanja suda, već su bile usmjerene na izražavanje kritike rada suca i vođenja postupka, pri čemu je uzeo u obzir da ih je podnositeljica iznijela u internoj komunikaciji unutar sudskog postupka između nje kao odvjetnice u okviru zastupanja svoje stranke i suda.
U presudi
Francišković protiv Hrvatske Europski sud je utvrdio povredu čl. 10. Konvencije jer domaći sudovi nisu naveli dostatne razloge koji bi opravdali da je miješanje u pravo podnositelja na slobodu izražavanja bilo nužno te nisu uspostavili pravičnu ravnotežu između njegova prava na slobodu izražavanja i prava tadašnjeg glavnog ravnatelja HRT-a na ugled. Europski sud je utvrdio da su domaći sudovi pogrešno kvalificirali spornu izjavu o povezanosti glavnog ravnatelja HRT-a s KOS-om kao činjeničnu tvrdnju, a ne kao vrijednosni sud iznesen u političkom kontekstu i u okviru rasprave o pitanju od javnog interesa, pri čemu je postojala dostatna činjenična osnova za takvu izjavu.
Analize su dostupne u rubrici
Sudska praksa - Praksa Europskog suda za ljudska prava u odnosu na Republiku Hrvatsku, pod odgovarajućim člankom Konvencije, kao i u rubrici
Sudska praksa - Analize presuda i odluka.
Pisane vijesti
