Trgo protiv Hrvatske i Majcan protiv Hrvatske
Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava objavio je analize presude
Trgo protiv Hrvatske i odluke
Majcan protiv Hrvatske, u kojima je Europski sud za ljudska prava razmatrao pod kojim uvjetima zahtjev za utvrđenje prava vlasništva stečenog dosjelošću predstavlja „vlasništvo“ zaštićeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
U presudi
Trgo protiv Hrvatske iz 2009. godine Europski sud prvi je put u predmetima protiv Hrvatske utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1 zbog odbijanja domaćih sudova da priznaju pravne učinke vlasništva stečenog dosjelošću na nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu. Podnositelj i njegova majka bili su u neprekidnom i poštenom posjedu predmetnih nekretnina od 1953. godine te je Sud zaključio da je podnositelj na temelju tada važećeg članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima imao dovoljno utemeljen zahtjev da bi predstavljao „vlasništvo“ u smislu Konvencije.
Iako je navedenu zakonsku odredbu Ustavni sud naknadno ukinuo kao neustavnu, Europski sud smatrao je da pojedinac koji se razumno oslonio na važeće zakonodavstvo ne smije snositi posljedice pogreške države. Posebnu važnost Sud je dao činjenici da u predmetu podnositelja nisu postojala suprotstavljena prava trećih osoba zbog kojih je sporna zakonska odredba bila ukinuta. Odbijanjem njegova zahtjeva podnositelju je stoga nametnut nerazmjeran i prekomjeran teret, zbog čega je Europski sud utvrdio povredu prava na mirno uživanje vlasništva.
U odluci
Majcan protiv Hrvatske iz 2018. godine Europski sud ponovno je razmatrao može li zahtjev za utvrđenje prava vlasništva stečenog dosjelošću predstavljati „vlasništvo“, ali je došao do drukčijeg zaključka. Podnositelj je svoj zahtjev pred Europskim sudom izričito temeljio na tvrdnji da su njegovi pravni prednici vlasništvo stekli dosjelošću prije 6. travnja 1941. godine, a ne na razdoblju posjedovanja relevantnom za primjenu zaključaka iz predmeta
Trgo protiv Hrvatske.
Domaći sudovi utvrdili su, međutim, da je podnositelj dokazao neprekinuti pošteni posjed svojih prednika tek od 1947. godine. Europski sud nije pronašao razlog zbog kojeg bi odstupio od tih činjeničnih utvrđenja te je zaključio da zahtjev podnositelja, onako kako ga je sam činjenično i pravno postavio, nije imao dovoljno uporišta u nacionalnom pravu da bi predstavljao „vlasništvo“ u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Zahtjev je stoga proglasio nedopuštenim
ratione materiae.
Analize su dostupne u rubrici
Sudska praksa - Praksa Europskog suda za ljudska prava u odnosu na Republiku Hrvatsku, pod odgovarajućim člankom Konvencije, kao i u rubrici
Sudska praksa - Analize presuda i odluka.
Pisane vijesti
