Ured zastupnika je u pregled prakse koji obuhvaća zadnja četiri mjeseca 2020. godine uvrstio jedanaest presuda Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) koje se odnose na važna pitanja poput pozitivnih obveza država u provođenju preventivnih mjera radi zaštite života, zabrane korištenja dokaza pribavljenih mučenjem u sudskom postupku, prava stranaca prilikom njihovog protjerivanja i izručenja, tumačenja kaznene sankcije u autonomnom konvencijskom smislu.
Odabrane su četiri presude velikog vijeća ESLJP-a. U presudi
Gestur Jónsson and Ragnar Halldór Hall protiv Islanda, veliko vijeće je razmatralo na koje novčane kazne se može primijeniti članak 7. i kazneni aspekt članka 6. i Konvencije. Zaključilo je da novčana kazna izrečena podnositeljima zahtjeva, braniteljima u kaznenom postupku zbog nepoštovanja suda, ne predstavlja kaznu u autonomnom konvencijskom smislu te je stoga njihove zahtjeve proglasio nespojivim s Konvencijom
ratione materiae.
U presudi
Guðmundur Andri Ástráðsson proitv Islanda veliko vijeće je pojasnilo značenje prava na "zakonom ustanovljeni sud" zajamčeno člankom 6. Konvencije. U ovom predmetu postavilo se pitanje jesu li nepravilnosti u postupku imenovanja sudaca izazvale povredu tog prava. Kako bi odgovorilo na ovo pitanje, veliko vijeće je razradilo test u tri koraka i zaključilo da je došlo do povrede prava na zakonom ustanovljeni sud jer je u postupku protiv podnositelja zahtjeva sudjelovanja sutkinja čije je imenovanje bilo kompromitirano očitim pogreškama u postupku imenovanja. Naime, njeno imenovanje je bilo u suprotnosti s domaćim pravom te uvjetovano nedopuštenim diskrecijskim ovlastima izvršne vlasti bez učinkovitog preispitivanja i pravne zaštite domaćeg suda.
Veliko vijeće je u predmetu
Muhammad i Muhammad protiv Rumunjske, utvrdilo načela za procjenu nacionalnih postupaka protjerivanja stranaca. Odluka o protjerivanju stranaca u ovom predmetu temeljila se na klasificiranim dokumentima kojima podnositelji zahtjeva nisu imali pristup niti su im dostavljene posebne informacije o činjenicama i razlozima na kojima se ta odluka temelji. Veliko vijeće je zaključilo da je zbog toga došlo do značajnog ograničenja njihovog prava da budu obaviješteni o činjeničnim razlozima protjerivanja te je posljedično došlo do povrede članka 1. Protokola br. 7.
Četvrta presuda velikog vijeća odnosi se na dugotrajnu političku krizu u Turskoj vezanu za sudbinu
Selahattina Demirtaşa i drugih turskih oporbenih političara. Ovom presudom ESLJP je osudio korištenje domaćih zakona i djelovanje institucija kojima se guši politički pluralizam. Nakon donošenja presude internetska stranica ESLJP-a bila je predmet velikog kibernetičkog napada zbog kojeg je privremeno bila nedostupna, a predsjednik Republike Turske javno je izjavio da presuda Tursku ne obvezuje. Veliko vijeće je u ovom predmetu odlučivalo o opravdanosti ukidanja imuniteta zastupniku u parlamentu i određivanja istražnog zatvora na temelju optužbi za terorizam zbog održanih političkih govora. Utvrdilo je povrede niza konvencijskih odredbi.
Obvezom poduzimanja preventivnih mjera u kontekstu zaštite života ESLJP se bavio u predmetu
Kotileinen protiv Finske. U ovoj presudi, ESLJP je utvrdio povredu materijalnog aspekta članka 2. Konvencije jer nacionalna tijela nisu primijenila dostupne preventivne mjere radi sprečavanja opasnosti koja proizlazi iz posjedovanja vatrenog oružja. Naime, uzimajući u obzir postupke počinitelja koji su prethodili masovnoj pucnjavi, ESLJP je zaključio da su postojale mjere koje su nacionalna tijela trebala poduzeti, a kojima se mogla izbjeći ili barem ublažiti opasnost po život srodnika podnositelja zahtjeva, koji su poginuli u pucnjavi.
U presudi,
B i C protiv Švicarske, vijeće ESLJP-a je istaknulo da seksualna orijentacija osobe čini temeljni dio njezina identiteta i nitko ne smije biti prisiljen prikriti svoju seksualnu orijentaciju kako bi izbjegao progon. Utvrdilo je da tužena država nije procijenila postojanje rizika od zlostavljanja kojem bi podnositelj zahtjeva, kao homoseksualac, mogao biti izložen u slučaju udaljavanja u Gambiju. Stoga bi njegovo protjerivanje predstavljalo povredu prava zajamčenog člankom 3. Konvencije (zabrana nečovječnog i ponižavajućeg postupanja).
Povredu prava na slobodu i osobnu sigurnost, ESLJP je razmatrao u predmetu
Shiksaitov protiv Slovačke. Ova presuda odnosi se na pritvor koji su nadležna slovačka tijela odredila podnositelju radi izručenja u njegovu zemlju porijekla, Rusku Federaciju. Naime, podnositelj se nalazio na popisu traženih osoba Interpola. Međutim, podnositelju je druga država članica EU-a (Kraljevina Švedska) priznala status izbjeglice, što slovačka tijela nisu uzela u obzir pri određivanja pritvora. ESLJP je presudio da su slovačka tijela propustila s dužnom pažnjom utvrditi dopuštenost izručenja podnositelja u Rusku Federaciju i stoga njegov pritvor nije bio u skladu s zahtjevima članka 5. stavka 1. (f) Konvencije.
U predmetu
Ćwik protiv Poljske po prvi puta se postavilo pitanje može li se pravilo o neprihvaćanju dokaza pribavljenih mučenjem ili zlostavljanjem primijeniti i u slučajevima kada su ga počinile privatne osobe. Naime, ESLJP je razvio bogatu sudsku praksu u pogledu neprihvaćanja dokaza pribavljenih mučenjem ili zlostavljanjem koje su provodila tijela javne vlasti, a u ovoj presudi je potvrdio da se ista logika treba primjenjivati i u slučajevima postupanja privatnih osoba. Stoga je utvrdio da je u ovom predmetu, zbog korištenja dokaza pribavljenih mučenjem od strane privatnih osoba, postupak u cjelini bio nepošten.
Pitanje oslobođenja od dužnosti svjedočenja zbog čuvanja odvjetničke tajne ESLJP se bavio u predmetu
Klaus Müller protiv Njemačke. U ovom predmetu podnositelj zahtjeva odbio je svjedočiti u kaznenom postupku protiv glavnih direktora trgovačkih društava koja su bila njegove stranke tvrdeći da je vezan odvjetničkom tajnom dok ga dužnosti čuvanja tajne ne oslobode i bivši direktori tih društava, a ne samo trenutni direktor. ESLJP je utvrdio da obveza svjedočenja nije povrijedila njegovo pravo na poštovanje dopisivanja i privatnog života. Smatrao je da su razlozi koje su nacionalni sudovi naveli kako bi opravdali miješanje u ta njegova prava bili relevantni i dovoljni te da se miješanje može smatrati nužnim u demokratskom društvu.
Na kraju, ESLJP se u dva predmeta bavio pitanjem diskriminacije. U presudi
Adam i drugi protiv Rumunjske presudio je da obveza polaganja dodatnih ispita za učenike koji su pohađali nastavu na materinjem jeziku nije predstavlja diskriminaciju, dok je u presudi
Napotnik protiv Rumunjske utvrdio da podnositeljica nije bila diskriminirana kada joj je zbog trudnoće opozvana diplomatska služba.
Pregled prakse pogledajte
ovdje, a dostupan je i u rubrici "Sudska praksa" pod kategorijom "Pregledi prakse Europskog suda za ljudska prava"
Pisane vijesti
