Četiri nove odluke o nedopuštenosti zahtjeva

Tončić protiv Hrvatske, Milas protiv Hrvatske, Čalušić protiv Hrvatske te Zečić protiv Hrvatske

Dana 28. travnja 2022. Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) objavio je četiri odluke o nedopuštenosti zahtjeva u predmetima Tončić protiv Hrvatske (odluka donijeta 31. ožujka 2022.), Milas protiv Hrvatske (odluka donijeta 29. ožujka 2022.), Čalušić protiv Hrvatske (odluka donijeta 22. ožujka 2022.)  te Zečić protiv Hrvatske (odluka donijeta 29. ožujka 2022.).
 
Podnositelja zahtjeva Tončića, odvjetnika, Općinski sud u Šibeniku proglasio je krivim zbog podnošenja lažne kaznene prijave protiv tri sutkinje Županijskog suda u Splitu koje su u žalbenom postupku odbile tužbeni zahtjev stranaka koje je on zastupao. Podnositeljevu osudu obrazložio je time da je on kao odvjetnik morao znati da se odluka sudaca u predmetu, utemeljena na mjerodavnom zakonodavstvu, sudskoj praksi i Ustavu, ne može smatrati kaznenim djelom, bez obzira na to je li njegova stranka ili nije zadovoljna takvim ishodom.
 
Podnositelj je pred Europskim sudom tvrdio da nije imao pošteno suđenje zbog nedovoljno vremena za pripremu svoje obrane, zabrane postavljanja dodatnih pitanja jednom svjedoku, te zbog odbijanja saslušanja daljnjih svjedoka obrane.
 
Europski sud je proglasio podnositeljev zahtjev očigledno neosnovanim navodeći da je domaći sud udovoljio njegovom traženju i dostavio mu presliku spisa dvadesetak dana prije otvaranja glavne rasprave, da predmet nije bio odveć složen te da kazneni spis nije sadržavao puno dokumenata. Imajući u vidu da je sam podnositelj odvjetnik i da je bio zastupan po drugom odvjetniku, Sud je smatrao da je imao dovoljno vremena za učinkovito pripremanje svoje obrane.
 
Podnositelji Milas tvrdili su da nisu imali pošteno suđenje, odnosno da je Vrhovni sud bio pristran jer je o njihovoj reviziji u tročlanom vijeću odlučivao sudac čija je žena prethodno bila zaposlena u tvrtki koju su onu tužili. Europski sud je dio zahtjeva podnositelja proglasio očigledno neosnovanim dok je dio zahtjeva odbacio zbog prekoračenja šestomjesečnog roka za podnošenje zahtjeva Sudu.
           
Utvrdio je da podnositelji ni na koji način nisu konkretizirali, a niti iz činjenica predmeta proizlazi da bi sudac Vrhovnog suda na bilo koji način bio pristran u njihovom predmetu samo zbog činjenice da je njegova žena nekada bila zaposlena kod pravne osobe koju su oni tužili. Ujedno, u trenutku kada je Vrhovni sud odlučivao o reviziji podnositelja, sučeva žena već sedam godina nije radila kod tuženika, te stoga bojazan podnositelja da je predmetni sudac bio pristran nije objektivno opravdana. Što se tiče prigovora podnositelja da su suci Vrhovnog suda bili pristrani u njihovom predmetu zbog toga što je tuženik bila tvrtka u državnom vlasništvu, Europski sud je istaknuo da su taj prigovor prvi puta naveli tek pred njim, i stoga ga proglasili nedopuštenim jer je podnesen izvan propisanog roka.
 
Protiv podnositelja zahtjeva Ćalušić i drugi, vođena je kaznena istraga zbog kaznenog djela pranja novca. Tijekom pretrage policijski službenici pronašli su tri sefa i privremeno oduzeli novce koje su u njima zatekli. Obzirom da dio pronađenih novčanih sredstava, nije bio evidentiran, protiv drugog i trećeg podnositelja zahtjeva vođen je prekršajni postupak, te im je taj novac trajno oduzet. Iako su imali tu mogućnost, podnositelji protiv odluke Visokog prekršajnog suda nisu podnijeli ustavnu tužbu, te je stoga Europski sud taj dio njihovog prigovora proglasio nedopuštenim jer nisu iscrpili domaće pravno sredstvo.
 
Preostali dio zahtjeva podnositelja Europski sud je proglasio nedopuštenim kao očigledno neosnovan jer je utvrdio da se u relevantno vrijeme privremeno oduzimanje predmeta koji su bili namijenjeni ili uporabljeni za počinjenje kaznenog djela moglo pobijati podnošenjem prigovora sudu koji vodi kazneni postupak, koje sredstvo podnositelji nisu koristili. Europski sud je naposljetku utvrdio da im je novac koji je privremeno oduzet od prvog i drugog podnositelja zahtjeva vraćen u roku od godine dana te se to vrijeme ne može smatrati prekomjernim. Glede navodnih nepravilnosti pri povratu novca, Europski sud je utvrdio da su podnositelji mogli podnijeti građansku tužbu za naknadu štete protiv države, što su i napravili te je parnica još uvijek u tijeku. Stoga je Europski sud, taj dio prigovora odbacio jer je isti preuranjen.
 
Podnositelj zahtjeva Zečić morao je platiti parnični trošak privatnom osiguravajućem društvu koje je tužio zbog naknade štete. Obzirom da podnositelj u tužbi nije naznačio vrijednost predmeta spora, domaći sud je sam, sukladno Zakonu o parničnom postupku, odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 50.000,00 kuna. Razmjerno uspjehu u postupku, domaći sud je podnositelju naložio plaćanje troškova postupka u iznosu od 20.314,36 kuna, dok je suprotna strana u sporu njemu morala platiti 7.070,88 kuna na ime parničnog troška.
 
Europski sud je utvrdio da je podnositelj zahtjeva bio obvezan u tužbi navesti vrijednost predmeta spora, međutim to nije učinio iako je od samog početka parničnog postupka bio zastupan po odvjetniku. Stoga štetne posljedice tog propusta – obveza plaćanja većeg iznosa troškova postupka – nužno padaju na njega i nalog domaćeg suda podnositelju za plaćanje troškova suprotnoj strani u sporu nije predstavljao nerazmjerno ograničenje njegova prava na pristup sudu niti mu je nametalo nesrazmjerni teret. Stoga je zahtjev proglasio nedopuštenim kao očito neosnovan.
 
Ove odluke su konačne te su dostupne na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljene na web stranici Ureda zastupnika.
 
Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik-esljp.hr  ili broj telefona 01/6444 600.

Pisane vijesti