Ured zastupnika pripremio je analize presuda
Trivkanović protiv Hrvatske (br.2) i
Marinić protiv Hrvatske.
U presudi
Trivkanović (br.2) Europski sud utvrdio je povredu prava na pošteno suđenje podnositeljice zahtjeva koja je pred tim sudom tvrdila da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Naime, podnositeljica zahtjeva podnijela je pred domaćim sudom zahtjev za ponavljanje postupka radi naknade štete protiv države oslanjajući se na pravomoćnu osuđujuću presudu u kojoj su kao žrtve kaznenog djela ratnog zločina bili obuhvaćeni i njezini sinovi.
No, domaći sudovi odbili su ponoviti parnični postupak smatrajući da je okrivljenik u kaznenom postupku osuđen zbog nestanka podnositeljičinih sinova, a ne zbog njihove smrti, te da stoga podnositeljica nema osnove za naknadu štete.
Europski sud je smatrao da takav stav domaćih sudova predstavlja povredu prava na pristup sudu zajamčen čl. 6 Konvencije jer je obrazloženje koje je prvostupanjski sud dao povodom odbijanja zahtjeva za ponavljanjem postupka bilo očigledno nerazumno u okolnostima ovog predmeta. Taj Sud je smatrao da je prvostupanjski sud, odlučujući o zahtjevu za ponavljanje parničnog postupka, trebao uzeti u obzir činjenicu da je postojala pravomoćna kaznena presuda za ratni zločin u kojoj su njezini sinovi navedeni kao žrtve i da su sinovi podnositeljice nakon nestanka proglašeni umrlima.
U presudi
Marinić Europski sud je utvrdio povredu prava na pošteno suđenje podnositelja zahtjeva koji su pred tim sudom tvrdili da im je neopravdanim odlaganjem izvršenja pravomoćne presude donesene u njihovu korist povrijeđeno pravo na pošteno suđenje.
Naime, podnositelji zahtjeva pokrenuli su protiv države parnični postupak tražeći isplatu obiteljske invalidnine na koju su imali pravo, a koju država nije isplaćivala. Pravomoćnom presudom županijskog suda donesenom 2014. godine, državi je naloženo da podnositeljima isplati neisplaćeni iznos od 187.611,52 HRK zajedno sa zateznom kamatom. Protiv te presude obje stranke su podnijele reviziju, a podnositelji zahtjeva podnijeli su ujedno i prijedlog za ovrhu tražeći ovrhu pljenidbom sredstava na bankovnim računima države. Država je zatražila odgodu ovrhe argumentirajući da bi, ako revizija koju je podnijela bude usvojena, a uzimajući u obzir da je presuđeni iznos visok, vjerojatno pretrpjela nenadoknadivu štetu jer ne bi mogla ostvariti povrat ovršenog iznosa od podnositelja zahtjeva. Domaći sud prihvatio je prijedlog za odgodu ovrhe dok Vrhovni sud ne odluči o revizijama stranaka te su se podnositelji uspjeli naplatiti tek 2017. godine.
Europski sud je, međutim, smatrao da trogodišnje odlaganje izvršenja pravomoćne presude nije bilo opravdano te je u ovom predmetu došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.
Analize su dostupne u rubrici Sudska praksa - Praksa Europskog suda za ljudska prava u odnosu na Republiku Hrvatsku pod odgovarajućim člankom Konvencije, te u rubrici Analize presuda i odluka.
Pisane vijesti
