Europski sud za ljudska prava (dalje: Sud) je 18. studenog 2021. objavio odluke o nedopuštenosti zahtjeva u dva predmeta protiv Republike Hrvatske.
Podnositeljica gđa. Žagar prigovorila je da je to što joj hrvatski sudovi nisu dosudili nematerijalnu štetu koju je navodno pretrpjela zbog policijske intervencije povrijedilo njezino pravo na poštovanje doma i privatnog života.
Sud je ustanovio da su domaći sudovi priznali da je način na koji je policijska pretraga obavljena bio nezakonit i dosudili podnositeljici zahtjeva i njezinom suprugu 3.600,00 eura za materijalnu štetu pričinjenu njihovoj imovini. Nadalje, Sud se složio sa zaključkom Županijskog suda da bi bilo koja osoba doživjela određenu nelagodu i stres zbog policijske intervencije, te je primijetio da nasilni ulazak nije bio u stan podnositeljice zahtjeva, već u stan iznad nje. Sukladno tome, Sud je utvrdio da strah i tjeskoba koje je pretrpjela podnositeljica zahtjeva, koliko god razumljivi bili, nisu bili takvi da zahtijevaju od države da joj nadoknadi bilo kakvu pretrpljenu nematerijalnu štetu.
Stoga je Sud je utvrdio da je zahtjev podnositeljice, gđe Žagar, očito neosnovan i da se stoga mora odbaciti.
U predmetu Amidžić podnositelj zahtjeva je optuženik za ratni zločin protiv civilnog stanovništva počinjen 1994. godinekojem su hrvatski sudovi odredili istražni zatvor i sudili u odsutnosti tijekom 2019. i 2020. On je smatrao da je predsjednik sudskog vijeća koje mu je odredilo istražni zatvor bio pristran jer se tijekom Domovinskog rata borio na suprotnoj strani od podnositelja, i to u blizini teritorija gdje se navodno dogodio ratni zločin. Nadalje, prigovorio je odluci hrvatskih sudova da kazneni postupak protiv njega vode u odsutnosti, umjesto da isti prebace u Srbiju, gdje živi i čiji je državljanin.
Prvo, članak 5. Konvencije nije primjenjiv na ovu situaciju budući da podnositelju niti nije bila oduzeta sloboda temeljem rješenja o istražnom zatvoru jer je isti bio nedostupan hrvatskim tijelima. U tom dijelu prigovor je nespojiv ratione materiae s odredbama Konvencije.
Drugo, prigovor usmjeren protiv ustavnosudske odluke kojom je podnositeljeva ustavna tužba protiv rješenja o istražnom zatvoru proglašena nedopuštenom, je također očigledno neosnovan, budući da su kriteriji za ocjenu dopuštenosti ustavne tužbe i praksa prema kojoj određene odluke nisu podložne meritornom ispitivanju u isključivoj nadležnosti Ustavnog suda.
Treće, činjenica da je predsjednik sudskog vijeća, koje je donijelo odluku o istražnom zatvoru, osoba koja se tijekom rata borila na hrvatskoj strani nije dovoljna sama po sebi dovesti u sumnju njegovu nepristranost, a navedeno sudsko vijeće je samo dalo razloge koji opravdavaju istražni zatvor podnositelja.
Zaključno, Europski sud je istaknuo da Konvencija ne jamči pravo osobi optuženoj za kazneno djelo samostalni odabir države u kojoj će biti procesuirana. Imajući u vidu da je podnositelj svjestan kaznenog postupka koji je u tijeku, u istome ima priliku i sudjelovati. Stoga je i ovaj prigovor ocijenio očigledno neosnovanim, a oba zahtjeva proglasio je nedopuštenima sukladno članku 35. Konvencije.
Ove odluke su konačne i dostupne su na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda biti će objavljene na web stranici Ureda zastupnice (www.vlada.hr/ured-zastupnika).
Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik-esljp.hr ili broj telefona 01/6444-600.