Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, poznatija kao Europska konvencija o ljudskim pravima, potpisana je na današnji dan prije 70 godina, 4. studenog 1950. godine u Rimu. Konvenciju je potpisalo tadašnjih dvanaest država članica Vijeća Europe (Kraljevina Belgija, Kraljevina Danska, Francuska Republika, Savezna Republika Njemačka, Island, Irska, Talijanska Republika, Veliko Vojvodstvo Luksemburg, Kraljevina Nizozemska, Kraljevina Norveška, Republika Turska i Ujedinjena Kraljevina), a stupila je na snagu 3. rujna 1953. godine.
Konvencija je proizašla iz odlučnosti država potpisnica da spriječe ponavljanje zločina koji su se dogodili za vrijeme Drugog svjetskog rata, te da osiguraju poštovanje ljudskih prava, demokracije i vladavine prava u cijeloj Europi. Konvencija je prvi europski pravnoobvezujući instrument kojim su definirana temeljna ljudska prava i slobode te način njihove zaštite. Početnom tekstu Konvencije, koji sadržava apsolutna prava poput zabrane mučenja ili zabrane ropstva i prisilnog rada, te prava i slobode koja se mogu ograničiti zakonom kada je to nužno u demokratskom društvu, poput prava na slobodu i sigurnost ili prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života, dodan je niz prava usvajanjem dodatnih protokola koji se posebno odnose na ukidanje smrtne kazne, zaštitu imovine, pravo na slobodne izbore ili slobodu kretanja.
Ovo je ujedno i prvi međunarodni ugovor kojim je uspostavljeno neovisno nadnacionalno tijelo koje osigurava da države članice poštuju obveze preuzete iz Konvencije – Europski sud za ljudska prava. Bilo koji pojedinac, skupina pojedinaca ili nevladina organizacija, pod uvjetima predviđenim Konvencijom, mogu se obratiti ovom sudu radi zaštite svojih prava i sloboda zajamčenih Konvencijom.
Ono što Konvenciju čini posebnom i modernom jest način na koji ju Europski sud tumači – dinamično i u svjetlu današnjih uvjeta. Svojom sudskom praksom Europski sud proširuje prava utvrđena Konvencijom tako da se njezine odredbe danas mogu primjenjivati i na pitanja vezana uz nove tehnologije, bioetiku ili okoliš, kao i na aktualna društvena pitanja poput migracija.
Važno je reći da Europski sud djeluje kao zaštitnik prava iz Konvencije tek kada njihova zaštita nije osigurana na nacionalnoj razini pojedine države potpisnice Konvencije. Drugim riječima, ovaj sud daje supsidijaran mehanizam zaštite, što znači da su nacionalne vlasti u prvom redu pozvane osigurati prava i slobode iz Konvencije te spriječiti povrede tih prava.
Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju 5. studenog 1997. godine pa stoga Konvencija, sukladno članku 141. Ustava Republike Hrvatske, predstavlja dio njezinog unutarnjeg pravnog poretka.
Povodom obilježavanja 70 godina Konvencije, Vijeće Europe pripremilo je niz materijala (tekstova i filmova) o Konvenciji i njezinom učinku na pravne sustave država članica. Materijali su dostupni na stranici Vijeća Europe na sljedećim poveznicama:
https://www.coe.int/en/web/portal/echr-70?pk_campaign=echr70&pk_kwd=main
https://www.coe.int/en/web/impact-convention-human-rights#/
Kratki tematski filmovi s prijepisom na hrvatski jezik dostupni su i na stranici Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava u posebnoj rubrici povodom obilježavanja 70 godina Konvencije koju možete pronaći na naslovnici u
istanknutim blokovima te u rubrici Konvencija
Foto: © ECHR-CEDH Council of Europe
Pisane vijesti
