Povreda slobode izražavanja zbog osude za klevetu radi navoda izrečenih u završnom govoru pred domaćim sudom
Dana 25. lipnja 2020. g. Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) presudio je da je podnositelju povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja (čl. 10. Konvencije), a preostali dio zahtjeva koji se odnosio na navodnu povredu prava na pošteno suđenje (čl. 6. Konvencije) proglasio je očigledno neosnovanim.
Podnositelj je u završnoj riječi tijekom suđenja za ratni zločin koji se protiv njega vodio pred Županijskim sudom u Sisku, optužio treću osobu (I.P.-a) da je poticao njegov progon, kontaktirao i vršio utjecaj na svjedoke, vodio politički progon usmjeren na njegovu osudu i pokrenuo medijsku hajku protiv njega. Podnositelj je oslobođen krivnje za ratni zločin, ali je u postupku koji je pokrenuo privatni tužitelj I.P. osuđen radi kaznenog djela klevete.
Sud je naveo da je osudom podnositelja za klevetu došlo do miješanja u slobodu njegovog izražavanja, koje je bilo zakonito i imalo je legitiman cilj. Sud je naveo kako je ovu situaciju bilo nužno promatrati u kontekstu prava podnositelja da slobodno i neometano u svojstvu okrivljenika iznese završnu riječ bez straha da će biti tužen. Sud je međutim naglasio da takve izjave ne smiju predstavljati zlonamjerne optužbe protiv sudionika postupka ili trećih osoba.
Razmatrajući prirodu i kontekst podnositeljevih izjava, Sud je utvrdio da I.P. nije imao formalnu ulogu u suđenju za ratni zločin, već da je isti kao javna osoba i aktivist usmjeren na otkrivanje zločina tijekom rata, morao pokazati veću razinu tolerancije prema prihvatljivoj kritici drugog pojedinca. Nadalje, Sud je smatrao da su se podnositeljeve izjave odnosile na argumente obrane i da su u dovoljnoj mjeri bile povezane sa predmetom. Podnositelj je morao imati priliku slobodno govoriti o svojim dojmovima o tijeku suđenja.
Sud je cijenio da podnositeljeve izjave u vezi umiješanosti I.P.-a u njegov predmet nisu bile bez ikakve činjenične podloge, pa uzimajući u obzir da su iznesene u završnoj riječi tijekom kaznenog postupka koji se protiv njega vodio, iako su bile prekomjerne, ne mogu se okarakterizirati kao zlonamjerne optužbe na račun I.P.-a. Stoga je osudom podnositelja za klevetu zbog tih riječi povrijeđeno njegovo pravo na slobodu izražavanja jer domaći sudovi nisu uspostavili pravičnu ravnotežu između podnositeljeve slobode i prava I.P.-a na zaštitu ugleda.
Podnositelj je ujedno prigovorio zbog navodne pristranosti suda u postupku za klevetu jer je u tom žalbenom postupku sudjelovala sutkinja koja je prethodno sudila u postupku za ratni zločin.
Sud je primijetio da podnositeljev odvjetnik nije prigovorio sastavu vijeća žalbenog suda iako je bio prisutan na sjednici, niti je sutkinja ikada pozvana u svojstvu svjedoka u postupku radi klevete, a prethodno sudjelovanje suca u odvojenom kaznenom postupku nije samo po sebi dovoljno za donošenje zaključka o pristranosti suca. Stoga je Sud smatrao da nisu postojali objektivni razlozi za sumnju u nepristranost domaćeg suda, pa je prigovor podnositelja odbacio kao očigledno neosnovan.
Ova presuda nije konačna, te je dostupna na web stranici Suda (
www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda na hrvatski jezik, bit će dostupna na web stranici Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava.
Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik-esljp.hr ili broj telefona 01/4878-100.
Pisane vijesti
