Država nije provela učinkovitu istragu u okviru čl. 4. Konvencije
Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu: Sud) je u predmetu
S.M. protiv Hrvatske dana 25. lipnja 2020. jednoglasno presudilo da RH nije provela učinkovitu istragu podnositeljičinih navoda da je žrtva trgovine ljudima i da je bila iskorištavana za prostituciju. Veliko vijeće je utvrdilo da su propusti u provođenju istrage vezano uz te navode doveli do postupovne povrede prava na zabranu ropstva iz čl. 4. Konvencije.
Podnositeljica zahtjeva podnijela je kaznenu prijavu protiv T.M.-a, tvrdivši da ju je tijekom 2011. prisiljavao na prostituciju. Domaći sud ga je zbog nedostatka dokaza pravomoćno oslobodio krivnje da je počinio kvalificirani oblik kaznenog djela podvođenja. Vijeće Suda je presudom od 19. srpnja 2018. utvrdilo da je zabrana ropstva iz čl. 4. Konvencije primjenjiva na ovaj predmet te da je došlo do povrede proceduralne obveze države u provođenju istrage i kaznenog postupka. Država je na navedenu presudu podnijela zahtjev za preispitivanjem presude pred Velikim vijećem (
referral request) koji je prihvaćen.
Veliko vijeće Suda ponovilo je da trgovina ljudima u svrhu iskorištavanja prostitucije ulazi u područje primjene čl. 4. Konvencije, ako ispunjava tri sastavna elementa: i) radnju, ii) sredstva i iii) eksploatacijsku svrhu, što samo po sebi ne isključuje da se određeni oblik takvog postupanja razmatra i u okviru drugih konvencijskih odredbi. Postojanje trgovine ljudima i/ili prisilne prostitucije je činjenično pitanje koje se ispituje u svjetlu svih relevantnih okolnosti slučaja. Načela koja se odnose na pozitivne obveze država u vezi s trgovinom ljudima primjenjiva su na prisilnu prostituciju, pa je Sud ispitivao je li država u skladu sa svojim pozitivnim obvezama istraživala podnositeljičin predmet kao potencijalnu trgovinu ljudima.
Sud je utvrdio da je početna policijska istraga, pretragom prostora i vozila T.M.-a dovela do pronalaska određenih dokaza, te da je podnositeljica iznijela navode koji se odnose na sastavne elemente trgovine ljudima. Premda su domaća tijela odmah reagirala na podnositeljičine navode, nisu slijedila neke očigledne tragove koji su mogli razjasniti okolnosti slučaja i utvrditi pravu prirodu odnosa i uporabu sredstava prisile T.M.-a prema podnositeljici. Naime, domaća tijela nisu poduzela dostatne istražne radnje kao što je identifikacija i ispitivanje susjeda, vlasnika stana u kojem su T.M. i podnositeljica živjeli, podnositeljičine majke, kao niti ostalih osoba koje su mogle pružiti detaljnije informacije o njihovom međusobnom odnosu, već su se u velikoj mjeri oslonili na izjavu podnositeljice, bez dodatnih dokaza.
Sud je utvrdio da je zbog višestrukih nedostataka u domaćoj istrazi bilo otežano utvrđivanje prave prirode odnosa između podnositeljice i T.M. Slijedom navedenog, domaća tijela nisu provela učinkovitu istragu podnositeljičinih navoda unatoč postojanju
prima facie dokaza da je bila izložena postupanju protivnom čl. 4. Konvencije.
Sud je podnositeljici dosudio iznos od 5.000,00 eura na ime neimovinske štete.
Navedena presuda je konačna. Dostupna je na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom i francuskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnice.
Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik-esljp.hr ili broj telefona 01/4878-100.
Pisane vijesti
