Povrijeđeno pravo podnositeljica na mirno uživanje vlasništva zbog povrata mirovina koje su im isplaćene pogreškom nadležnih tijela
Europski sud za ljudska prava je dana 4. lipnja 2020. donio presudu u predmetu
Uzelac i Đekić protiv Hrvatske, kojom je utvrdio da je podnositeljicama povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.
Podnositeljica, gđa Uzelac („prvopodnositeljica“), podnijela je 1997.g. Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje („HZMO“) zahtjev za priznanjem prava na mirovinu, dok je podnositeljica, gđa Đekić („drugopodnositeljica“), svoj zahtjev podnijela 1998.g. HZMO je 1998. godine donio dva privremena rješenja kojima je utvrdio da su podnositeljice ostvarile pravo na mirovinu u Republici Hrvatskoj te im je isplatio akontaciju mirovine. Postupajući po pravu nadzora, HZMO je 2001. i 2002. g. poništio ranija rješenja. Zahtjev prvopodnositeljice u ponovljenom postupku je odbio jer njezin posljednji radni odnos nije bio u Hrvatskoj nego u Srbiji. Zahtjev drugopodnositeljice je odbacio zbog nenadležnosti jer je ona posljednji puta bila osigurana na području Republike Srbije.
Nakon upravnih postupaka uslijedili su parnični postupci zbog povrata iznosa koje je prvopodnositeljica primila 1997. do 2000.g., a drugopodnositeljica od 1998. do 2002. godine. Hrvatski sudovi naložili su podnositeljicama vratiti iznose koje su primile. HZMO je na temelju sudskih presuda 2013. g. pokrenuo ovršne postupke protiv podnositeljica.
Europski sud je istaknuo da je podnositeljicama priznato pravo na mirovinu ukinuto isključivo zbog toga što se HZMO proglasio nenadležnim, a ne zbog toga što je njihov zahtjev bio neosnovan. Sud je stoga utvrdio da su isplaćeni iznosi predstavljali imovinu koja uživa konvencijsku zaštitu, te da odluke domaćih sudova, kojima su podnositeljice obvezane vratiti primljene iznose, predstavljaju miješanje u pravo podnositeljica na mirno uživanje vlasništva.
Utvrdio je da je miješanje bilo zakonito (jer su odluke domaćih sudova donesene sukladno relevantnim domaćim propisima) te da je bilo usmjereno na postizanje legitimnog cilja (koji se sastoji od interesa države da joj bude vraćena imovina stečena bez pravne osnove, te interesa socijalne pravde prema ostalim obveznicima koji uplaćuju u mirovinske fondove). Međutim, prilikom postupanja domaćih sudova nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjera koje predstavljaju miješanje u pravo podnositeljica na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići.
Naime, Sud je smatrao da nadležna domaća tijela nisu postupila primjereno, konzistentno i pravovremeno, dok su podnositeljice postupale u dobroj vjeri. Iako je sporna situacija bila rezultat pogreške domaćih tijela, od podnositeljica je zatraženo vraćanje cjelokupnih isplaćenih iznosa, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Sud je zaključio kako je takvim postupanjem podnositeljicama nametnut prekomjeran individualni teret.
Slijedom navedenog, Sud je svakoj podnositeljici dosudio 2.600 eura na ime neimovinske štete, kao i iznos od 1.840 eura na ime troškova postupka, dok je prvopodnositeljici dodatno dosudio 3.300 eura naknade na ime imovinske štete.
Ova presuda je konačna i dostupna je na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnice (www.vlada.hr/ured-zastupnika).
Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte
ured@zastupnik-esljp.hr ili broj telefona 01/4878-100.
Pisane vijesti
