Očito su neosnovani podnositeljevi navodi da je produljenje istražnog zatvora protiv njega bilo proizvoljno i neopravdano
Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je 21. svibnja 2026. objavio odluku u predmetu
Berišić protiv Hrvatske kojom je utvrdio da je zahtjev podnositelja u kojem je prigovarao povredi prava na slobodu zajamčenog člankom 5. stavka 1. (c) i 3. Konvencije nedopušten jer je očito neosnovan.
Protiv podnositelja zahtjeva vodio se kazneni postupak radi kaznenog djela prijevare. U prosincu 2020. nadležno državno odvjetništvo zatražilo je da se zbog opasnosti od bijega protiv njega produlji istražni zatvor. Podnositelj se protivio produljenju istražnog zatvora navodeći da je u drugom predmetu upućen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 5 mjeseci i 10 dana u Zatvor u Osijek te da bi boravak u zatvoru prevenirao opasnost od bijega. Općinski sud u Novom Zagrebu (dalje: Općinski sud) donio je rješenje o produljenju istražnog zatvora protiv podnositelja, a takvu odluku potvrdio je Županijski sud u Velikoj Gorici. Odlučujući o ustavnoj tužbi podnositelja zahtjeva Ustavni sud utvrdio je da nije došlo do povrede njegova prava na slobodu zajamčenu člankom 22. Ustava i člankom 5. Konvencije. U veljači 2021. Općinski sud ukinuo je istražni zatvor protiv podnositelja zahtjeva, a u rujnu 2021. donio je osuđujuću presudu protiv njega. U kaznu zatvora podnositelju je uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru. Podnositelj zahtjeva prigovorio je pred Europskim sudom, pozivajući se na članak 5. stavak 1. (c) i 3. Konvencije, da su odluke domaćih tijela o produljenju istražnog zatvora protiv njega bile proizvoljne i neopravdane u okolnostima u kojima se opasnost od bijega mogla spriječiti njegovim upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora u drugom predmetu.
Europski sud smatrao je nespornim da su domaći sudovi u rješenju o produljenju istražnog zatvora protiv podnositelja obrazložili zašto smatraju da u konkretnom slučaju i dalje postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo, kao i da bi puštanjem na slobodu mogao postati nedostupan pravosudnim tijelima. Primijetio je da se sudska praksa Vrhovnog suda koja je poslužila kao osnova za odbijanje tvrdnje podnositelja da se opasnost od bijega mogla spriječiti njegovim upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora, temeljila na članku 49. stavku 4. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, prema kojoj će sudac izvršenja odmah uputiti na izvršavanje kazne zatvora osuđenika kojem je određen ili produljen istražni zatvor u drugom kaznenom postupku, ali će osuđenik kaznu zatvora započeti izdržavati nakon ukidanja istražnog zatvora. Europski sud primijetio je i da članak 49. stavak 4. Zakona o izvršavanju kazne zatvora odražava načelo da istražni zatvor i zatvorska kazna ne mogu teći istovremeno jer imaju različite svrhe: istražni zatvor je preventivna mjera, dok je kazna zatvora kaznena i rehabilitacijska mjera.
Nadalje, Europski sud nije osporio postojanje razloga zbog kojih bi istražni zatvor trebao imati prednost pred izdržavanjem kazne zatvora izrečene u drugom predmetu. Kao što je to primijetio i Ustavni sud u odluci br. U-III/2155/2020 od 19. svibnja 2020. izdržavanje kazne zatvora može biti prekinuto, odgođeno ili olakšano kroz brojne druge pogodnosti.
Europski sud je dodatno naveo da su, u skladu s njegovom dobro utvrđenom praksom prema članku 5. stavku 3. Konvencije, pri odlučivanju treba li osobu pustiti na slobodu ili pritvoriti, državna tijela dužna razmotriti alternativne mjere osiguravanja njenog pojavljivanja na raspravi. Navedeno se međutim odnosi na blaže mjere koje su izričito namijenjene osiguranju pojavljivanja optuženika na raspravi, poput jamstva ili zabrane napuštanja mjesta prebivališta. Obveza razmatranja alternativnih mjera osiguranja pojavljivanja optuženika na suđenju ne odnosi na mjere koje imaju različitu svrhu (kao što je kazna zatvora) i koje samo slučajno također utječu na opasnost od bijega.
Slijedom navedenog, činjenica da domaći sudovi navodno nisu pružili relevantne i dostatne razloge kada su odbili podnositeljev argument da je opasnost od bijega mogla biti otklonjena upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora u drugom predmetu, nije mogla dovesti do povrede članka 5. stavka 3. Konvencije. Stoga je Europski sud utvrdio da je podnositeljev zahtjev nedopušten jer je očito neosnovan.
Ova odluka je konačna i dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku. Nakon prijevoda biti će objavljena na web stranici Ureda zastupnice (
https://uredzastupnika.gov.hr/).
Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik-esljp.gov.hr ili broj telefona 01/6444-600.
Pisane vijesti
