Povreda prava na pristup sudu jer je podnositeljima odbijena tužba samo zbog pogrešne identifikacije tuženika (jedinice lokalne samouprave umjesto države)
Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je 22. listopada 2024. objavio presudu u predmetu
Zdjelar protiv Hrvatske u kojoj je utvrdio da je podnositeljima povrijeđeno pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 6. Konvencije.
Podnositelji zahtjeva, Cena i Robert Zdjelar, pred Europskim sudom prigovorili su da je presuda Vrhovnog suda kojom je odbijena njihova tužba s obrazloženjem da su je usmjerili protiv Grada Karlovca, a ne protiv države, predstavljala povredu njihovih prava na pošteno suđenje i prava na mirno uživanje vlasništva.
U ratno vrijeme, jeseni 1991. godine, u prazni stan u vlasništvu podnositelja, uselila se jedna izbjeglička obitelj kojoj je Grad Karlovac dodijelio taj stan na privremeno korištenje od 1992. do 1996. godine. Zatim je isti stan privremeno dan na korištenje gospođi koja je prethodno živjela u neodgovarajućem stanu. Podnositelji su 1999. podnijeli zahtjev za povrat svog stana u posjed, koji im je predan 2001. nakon što je gradska stambena komisija iselila dotičnu gospođu koja je ondje živjela.
Podnositelji su 2002. podnijeli tužbu Općinskom sudu u Karlovcu protiv Grada Karlovca (jedinice lokalne samouprave), tražeći naknadu štete pretrpljenu nezakonitim raspolaganjem njihovim stanom. Tijekom postupka Općinski sud je, na inicijativu podnositelja zahtjeva, pozvao državu da se umiješa u postupak, što je država odbila. Općinski sud je odbio tužbu podnositelja zahtjeva, a Županijski sud u Karlovcu djelomično je potvrdio prvostupanjsku presudu za razdoblje 1992.-1996. smatrajući odluku o dodjeli stana na korištenje zakonitom. Ujedno je ukinuo dio prvostupanjske presude i prihvatio dio tužbenog zahtjeva za razdoblje između 1996. i 2001. smatrajući da je druga odluka Grada Karlovca o dodjeli stana na privremeno korištenje iz 1996. bila nezakonita, te da je stoga jedinica lokalne samouprave zajedno s državom bila solidarno odgovorna za pretrpljenu štetu.
Grad Karlovac je isplatio podnositeljima presuđeni iznos naknade štete, te je podnio reviziju koju je Vrhovni sud u lipnju 2014. prihvatio i preinačio presudu Županijskog suda, u konačnici odbivši tužbeni zahtjev podnositelja za naknadom štete za razdoblje između 1996. i 2001. Smatrao je da je na temelju članka 13. Zakona o sustavu državne uprave, država isključivo odgovorna za štetu koju su prouzročila njezina vlastita tijela kao i tijela lokalnih vlasti u upravnim stvarima koje su im povjerene, a budući da su podnositelji tužili samo Grad Karlovac, njihov je zahtjev odbijen.
U međuvremenu je Grad Karlovac pokrenuo građansku tužbu za neopravdano bogaćenje protiv podnositelja zahtjeva, te je pravomoćnom presudom iz 2020. podnositeljima naloženo vratiti iznos koji su primili na temelju presude Županijskog suda.
Europski sud je utvrdio da je jedini razlog zbog kojeg je Vrhovni sud RH odbio tužbeni zahtjev podnositelja bio taj što oni nisu označili ispravnog tuženika, slijedom pravnog stava da se samo država mogla smatrati odgovornom za štetu pretrpljenu nezakonitim oduzimanjem imovine, a podnositelji zahtjeva tužili su samo jedinicu lokalne samouprave. Iz navedenog slijedi da tužbeni zahtjev podnositelja nije bio predmet istinskog ispitivanja pred Vrhovnim sudom koji ga je odbio ne ulazeći u suštinu spora.
Europski sud se pozvao na praksu u sličnim predmetima te je smatrao da je ova situacija rezultat nedovoljno jasnog zakonodavstva i različite prakse domaćih sudova u relevantnom razdoblju. Budući da je prema tadašnjem Zakonu o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom, imovina prelazila pod upravu države, ali je bila dana u posjed jedinicama lokalne samouprave čije stambene komisije su imale pravo privremeno dodjeljivati (imovinu) trećim osobama radi smještaja, te su dotične komisije imale pravo tužiti privremene korisnike stanova radi iseljenja, Europski sud je smatrao da je podnositeljima bilo razumno za pretpostaviti da su lokalne vlasti, točnije Grad Karlovac, odgovorne (samostalno ili zajednički s državom) za štetu pretrpljenu protupravnim oduzimanjem njihova stana. Nadalje, Europski sud je primijetio postojanje različite relevantne domaće sudske prakse u spornom razdoblju. Utvrdio je da je Vrhovni sud tek u rujnu 2005. po prvi puta presudio da je prema mjerodavnom zakonu, isključivo država odgovorna za nezakonita oduzimanja imovine i od strane lokalne samouprave, što je bilo otprilike tri i pol godine nakon što su podnositelji podnijeli tužbu u ovome predmetu, kada oni više nisu mogli podnijeti novu tužbu zbog proteka zastarnog roka, a niti su je mogli proširiti na novog tuženika, državu, bez njenog pristanka.
Imajući u vidu da je država svojim odbijanjem miješanja u parnicu povrijedila svoju pozitivnu obvezu omogućavanja identifikacije ispravnog tuženika u situacijama kada je je javnopravno tijelo odgovorno za štetu, Europski sud je zaključio da je u ovom predmetu došlo do povrede prava na pošteno suđenje zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije.
Europski sud je podnositeljima dosudio 10.000 EUR za neimovinsku štetu, 4.510 EUR za troškove i izdatke pred sudovima, dok je zahtjev za naknadu imovinske štete odbio zbog mogućnosti da zatraže ponavljanje postupka pred domaćim sudom.
Ova presuda je konačna i dostupna je na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda na hrvatski jezik, bit će dostupna na web stranici Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava.
Za sve dodatne informacije molim obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik-esljp.gov.hr ili broj telefona 01/6444 600.
Pisane vijesti
