Pravo na dom
„Dom“ je u konvencijskom smislu autonoman pojam koji ne mora odgovarati pojmu „doma“ u domaćem pravu. Hoće li se nekretnina smatrati „domom“ činjenično je pitanje koje ne ovisi o zakonitosti posjeda prema odredbama nacionalnih zakona Dakle, „dom“ nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene. Kada se stranka u postupku pozove na svoje pravo na dom domaći sud mora provesti test razmjernosti, tj. mora utvrditi:
a) može li se isti legitiman cilj (npr. zaštita prava vlasništva) postići primjenom blaže mjere,
b) postoji li „prijeka društvena potreba“ za mjerom kojom se miješa u pravo i
c) je li miješanje razmjerno toj potrebi.
U gore navedenim analizama obuhvaćene su različite činjenične osnove temeljem kojih se postavilo pitanje povrede prava na dom. Od otkaza stanarskog prava u vlasništvu RH, zamjene stanova u društvenom vlasništvu, iseljenja iz stana koji je podnositelju dodijelila JNA ili iz gradskog stana u kojem je osoba bespravno stanovala, nedodjeljivanja zamjenskog stana nositelju stanarskog prava, do ovrhe za iseljenje iz stana u vlasništvu privatne osobe zbog nepodmirenog duga po kreditu i sl. Europski sud je, ovisno o okolnostima svakog pojedinog slučaja, utvrdio da je došlo do povrede prava na dom, da takve povrede nije bilo ili da je zahtjev podnositelja bio očigledno neosnovan.
Analize su dostupne u rubrici Sudska praksa - Praksa Europskog suda za ljudska prava u odnosu na Republiku Hrvatsku pod odgovarajućim člancima Konvencije, te u rubrici Sudska praksa - Analize presuda i odluka - Pravo na dom.
Pisane vijesti
