Nema povrede ljudskih prava zbog različitih odluka hrvatskih sudova o postojanju prava vlasništva tužitelja
Dana 8. travnja 2014. g. Europski sud za ljudska prava donio je odluku kojom je odbacio tužbu g. Danijela Gurdulića, i ostalih četvero članova njegove obitelji (u daljnjem tekstu: tužitelji) kao očigledno neosnovanu.
Sud je utvrdio da im nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje i pravo na mirno uživanje prava vlasništva, time što su hrvatski sudovi donosili presude u kojima su različito tumačili imaju li tužitelji pravo vlasništva ili ne.
Naime, tužitelji su nasljednici J.G.-a, koji je još 1905. godine kupio dvije zemljišne parcele u Splitu, koje je 1931. iznajmio teniskom sportskom udruženju (danas TK Firule). Nakon Drugog svjetskog rata (1961. g) te parcele su nacionalizirane, a prednicima tužitelja ostavljeno je pravo korištenja tih parcela do drukčije odluke nadležnih tijela. U pripremi za Mediteranske igre u Splitu, nadležne vlasti su 1979. godine na tim parcelama sagradile sportski centar Firule.
Još 1969. prednici tužitelja tužbom su tražili naknadu od teniskog kluba zbog korištenja zemljišta. Pravomoćnom presudom Vrhovnog suda od 3. siječnja 1997. teniskom klubu je naloženo platiti naknadu tužiteljima za korištenje parcela u periodu od 1967. do 1987., na temelju zaključka da su tužitelji bili korisnici tih parcela u tom periodu, a da ih je teniski klub koristio bez ikakve pravne osnove.
Drugom tužbom, podnesenom 1990. godine, tužitelji su tražili naknadu za korištenje za period nakon 1990. godine. Ovaj put, međutim, hrvatski sudovi su utvrdili da je teniski klub imao pravnu osnovu za korištenje tih parcela, našavši ju u samoupravnom sporazumu kojeg je teniski klub sklopio 1981. godine sa gradom Splitom, a kojim sporazumom je grad Split prenio teniskom klubu pravo upravljanja nad tim parcelama. Stoga je 2008. Županijski sud u Splitu pravomoćno odbio tužbeni zahtjev podnositelja.
Europski sud za ljudska prava je utvrdio da su te dvije odluke hrvatskih sudova doista kontradiktorne jedna drugoj, jer su različito tumačile pravo tužitelja i teniskog kluba glede tih parcela, iako su bitne činjenice u oba slučaja bile iste.
Međutim, Europski sud je zaključio da su dvije različite presude o istim činjenicama, čak i kad ih donesene isti sud, sastavni dio svakog pravosudnog sistema, ukoliko u tom pravnom sistemu postoji mehanizam sprečavanja i rješavanja takvih kontradiktornosti.
Takav mehanizam je postojao i postoji u hrvatskom pravnom sistemu. Naime, tužitelji su u oba postupka mogli podnijeti i tužbeni zahtjev kojim bi tražili utvrđenje njihovog prava vlasništva nad tim parcelama. Na taj način hrvatski sudovi bi pravomoćnom presudom riješili pitanje prava vlasništva, te bi sudovi u svim drugim postupcima bili vezani tom pravomoćnom presudom. Tužitelji, međutim, nisu postavili takav tužbeni zahtjev pred domaćim sudovima, zbog čega su se izvrgnuli riziku da će u drugim postupcima njihovo pravo biti protumačeno drukčije, što se i dogodilo.
Slijedom navedenog, Europski sud za ljudska prava je zaključio da u ovom slučaju očigledno nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje, dok je tužba u odnosu na povredu prava na mirno uživanje vlasništva preuranjena, jer tužitelji nisu domaćim sudovima podnijeli tužbu kojom bi pitanje postojanja njihovog prava vlasništva spornih parcela bilo riješeno.
Protiv ove odluke nije dopušteno niti jedno pravno sredstvo te je ona konačna danom donošenja. Odluka je dostupna na web stranici Suda (www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a ista će biti prevedena na hrvatski jezik, te objavljena na web stranici Ureda zastupnice.
Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte ured@zastupnik-esljp.hr ili broj telefona 01/4878-100.
Pisane vijesti |
Obavijest o novoj presudi/odluci ESLJP
