Pregledom prakse Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), koji uključuje zadnja četiri mjeseca 2022. godine, pravnici Ureda zastupnice Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava (dalje Ured zastupnice) odabrali su, preveli i saželi 3 presude i jednu odluku velikog vijeća ESLJP te 9 presuda vijeća ESLJP-a. Odabrane su presude koje je donijelo veliko vijeće, koje predstavljaju daljnji razvoj prakse ESLJP-a i one koje se bave aktualnim društveno-političkim pitanjima kao i pitanjima koja su pravno i činjenično slična onima koja se pojavljuju u predmetima protiv Hrvatske.
U predmetu pred velikim vijećem
H.F. i drugi protiv Francuske ESLJP je po prvi puta morao odlučiti o postojanju jurisdikcijske veze između države i njezinih državljana u vezi s pritužbom prema članku 3. Protokola br. 4 uz Konvenciju (zabrana protjerivanja vlastitih državljana). U ovom predmetu, Francuska je odbila zahtjeve za repatrijaciju članova obitelji podnositelja zahtjeva, koji su bili zadržani u kampovima u sjeveroistočnoj Siriji. Veliko vijeće je istaknulo da, iako zabrana protjerivanja vlastitih državljana ne jamči pravo na repatrijaciju, u određenim slučajevima odbijanje zahtjeva za repatrijaciju za pojedinca može imati slične posljedice kao protjerivanje, stoga se od država može očekivati da poduzmu određene korake kako bi spriječile takve situacije. Budući da u ovom predmetu podnositelji zahtjeva nisu mogli učinkovito osporiti odluke nadležnih tijela o odbijanju zahtjeva za repatrijaciju, niti provjeriti jesu li one bile proizvoljne, došlo je do povrede članka 3. stavka 2. Protokola br. 4. uz Konvenciju (zabrana protjerivanja vlastitih državljana).
Veliko vijeće je u predmetu
Vegotex International S.A. protiv Belgije je odlučivalo je li retroaktivna primjena zakona u poreznom predmetu podnositelja protivna članku 6. stavku 1. Konvencije. Uzimajući u obzir nastojanje Belgije da se bori protiv velikih poreznih prijevara, izbjegne diskriminaciju poreznih obveznika, neutralizira učinke presude Kasacijskog suda kojom je bila prekinuta postojeća administrativna praksa te da vrati pravnu sigurnost, ESLJP je zaključio da je intervencija belgijskog zakonodavca bila predvidljiva i opravdana uvjerljivim razlozima općeg interesa. Stoga, veliko vijeće nije utvrdilo povredu članka 6. stavka 1. Konvencije.
U
Beeler protiv Švicarske postavilo se pitanje je li opravdano tumačiti naknade iz socijalne skrbi prema članku 8. Konvencije umjesto prema članku 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, stoga što Švicarska nikada nije ratificirala predmetni Protokol. Podnositelj zahtjeva bio je udovac i samohrani otac koji je izgubio pravo na mirovinu nakon što su njegove kćeri postale punoljetne, a na koju mirovinu su udovice u usporedivoj situaciji imale pravo neovisno o dobi svoje djece. Veliko vijeće je najprije utvrdilo primjenjivost članka 8. i 14. u predmetu podnositelja zaključivši da je obiteljska mirovina koja mu je isplaćivana imala svrhu promovirati obiteljski život, a podnositelj je sukladno tom primanju organizirao i uskladio svoj privatni i obiteljski život. Nadalje, veliko vijeće nije smatralo uvjerljivim tvrdnju švicarskih vlasti da se podnositelj zahtjeva, u dobi od 57 godina i nakon što je više od 16 godina izbivao s tržišta rada, samo zbog toga što je muškarac susreo s manje poteškoća pri pronalaženju posla od udovica koje bi se mogle naći u istoj situaciji. Slijedom navedenog, utvrdio je povredu članka 14. u vezi s člankom 8. Konvencije.
U predmetu
Beverly Ann Mccallum protiv Italije, veliko vijeće je odlučilo da izručenje podnositeljice u SAD-e nije bilo protivno članku 3. Konvencije. Naime, veliko vijeće je diplomatsku notu SAD-a smatralo dostatnim jamstvom države moliteljice da podnositeljica po izručenju neće biti naknadno optužena za teže kazneno djelo od onog navedenog u predmetnoj diplomatskoj noti - međunarodnom instrumentu za koji se pretpostavlja da je izdan u dobroj vjeri. Posljedično, podnositeljica nije uspjela dokazati da bi u slučaju izručenja u SAD bila izložena riziku od neljudskog ili ponižavajućeg postupanja, te suprotno njezinoj tvrdnji nije postojao stvaran rizik od osude na neublaživu kaznu doživotnog zatvora.
Nadalje, izdvojen je i predmet u kojem je ESLJP po prvi puta ispitivao je li čin eutanazije bio protivan pravu na život. Presudom u predmetu
Mortier protiv Belgije ESLJP je istaknuo da je belgijski zakonodavni okvir kojim se uređuje postupak prije eutanazije osigurao da odluka pojedinca o prekidu vlastitog života bude donesena slobodno i svjesno, a posebno kada je riječ o osobama s duševnim smetnjama, zbog čega je belgijski zakon bio u skladu s člankom 2. Konvencije. No naknadno provedena kaznena istraga nije bila u skladu s uvjetom neovisnosti i promptnosti, zbog čega tužena država nije ispunila svoju postupovnu obvezu provođenja učinkovite istrage sukladno zahtjevima članka 2. Konvencije.
Načelom
nemo tenetur se ipsum accusare (nitko nije dužan sam sebe optuživati), ESLJP se bavio u predmetu
De Legé protiv Nizozemske u kojem je utvrdio da korištenje bankovnih dokumenta koji su od podnositelja dobiveni sudskim nalogom pod prijetnjom plaćanja novčane kazne nije bilo protivno pravu protiv samooptuživanja. Naime, u konkretnim okolnostima predmeta, dokazi nisu nastali kao rezultat same prisile u kaznenom postupku već su traženi dokumenti prethodno postojali i nizozemske vlasti su za njih znale. ESLJP nije utvrdio povredu članka 6. stavka 1. Konvencije.
Sukladno utvrđenoj praksi ESLJP-a, neublaživa kazna doživotnog zatvora nespojiva je s jamstvima iz članka 3. Konvencije. Stoga je predmet
Kupinskyy protiv Ukrajine specifičan je jer je ESLJP stvarnu preinaku podnositeljeve ublažive kazne doživotnog zatvora u neublaživu, nakon njegovog transfera u drugu zemlju na izdržavanje kazne, smatrao promjenom opsega „kazne“ u autonomnom konvencijskom smislu, te posljedično utvrdio i povredu članka 7. Konvencije.
U predmetu
Mørck Jensen protiv Danske podnositelj zahtjeva prigovorio je da je njegova osuda na kaznu zatvora predstavljala povredu članka 7. Konvencije (nema kazne bez zakona) jer je sporna odredba o zabrani ulaska ili boravka na određenim područjima sukoba u Siriji, bila nejasna i nepredvidiljiva, a ograničenje ulaska i boravka u tom dijelu Sirije u kojem je on boravio naknadno je i ukinuto. ESLJP je jednoglasno utvrdio da je podnositeljeva osuda bila u skladu sa zakonom te je prihvatio zaključak danskog Vrhovnog suda koji je odlučio da se postupci podnositelja zahtjeva moraju razmotriti na temelju kaznenog zakona koji je bio važeći u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Naime, izmjenom kaznenog zakonodavstva nije bio promijenjen opseg kazne naveden u relevantnom dijelu Kaznenog zakona niti se izmjena odnosila na pitanje krivnje osobe koja je postupila protivno zabrani ulaska i boravka u zabranjenim zonama. Slijedom navedenog, nije utvrdio povredu članka 7. Konvencije.
Pitanjem rasnog profiliranja od strane policije tijekom provjere identiteta ESLJP se bavio u predmetima
Muhammad protiv Španjolske i
Basu protiv Njemačke, došavši pritom do suprotnih zaključaka o osnovanosti zahtjeva podnositelja. Tako je u predmetu
Muhammad protiv Španjolske ESLJP u odnosu na prigovor podnositelja da je njegova provjera identiteta bila diskriminatorna, zaključio da su navodi podnositelja propisno ispitani i ocijenjeni kao neutemeljeni u nacionalnom postupku. S druge strane u predmetu
Basu protiv Njemačke, ESLJP je utvrdio da je neprovođenje učinkovite istrage nakon uvjerljivih navoda podnositelja da je njegova provjera identiteta bila diskriminatorna bilo protivno člancima 8. i 14. Konvencije.
U predmetu
Drelon protiv Francuske ESLJP je utvrdio da prikupljanje i pohrana osobnih podataka o seksualnoj orijentaciji davatelja krvi nije bilo u skladu s pravom na poštovanje privatnog života podnositelja. ESLJP je prihvatio da su podaci o darivateljima krvi prikupljani u cilju zaštite javnog zdravlja, no s obzirom na osjetljivost osobnih podataka koji su uključivali informacije o seksualnoj orijentaciji i seksualnom životu podnositelja zahtjeva, bilo je važno osigurati da tako prikupljeni podaci budu točni i, prema potrebi, ažurirani, da budu odgovarajući, mjerodavni i ne suvišni u odnosu na svrhe u obrade te da se ne čuvaju dulje nego što je potrebno. Budući da tužena država navedeno nije osigurala, došlo je do povrede članka 8. Konvencije.
Razmatrajući prigovor podnositeljice da je njena kaznena osuda zbog prosvjeda u crkvi predstavljala povredu prava na slobodu izražavanja, ESLJP je u predmetu
Bouton protiv Francuske zaključio da ta osuda nije bila razmjerna legitimnim ciljevima kojima se težilo niti je bila nužna u demokratskom društvu. Naime, iako je u svojoj ranijoj praksi ESLJP utvrdio da sankcioniranje prosvjeda u bogoslužnim prostorima u načelu može biti opravdano zaštitom prava drugih, u konkretnom predmetu je zaključio da je jednomjesečna uvjetna kazna podnositeljice bila prekomjerna, a domaći sudovi nisu obrazložili zašto je tako ozbiljna sankcija bila nužna za zaštitu javnosti, reda, morala i prava drugih.
Konačno u kontekstu presuda koje se bave aktualnim društveno-političkim pitanjima, izdvojena je presuda
Pinkas i drugi protiv Bosne i Hercegovine u kojoj je ESLJP utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju (opća zabrana diskriminacije) zbog posredne diskriminacije sudskih službenika u odnosu na suce uslijed različitog postupanja BiH sudova u predmetima potraživanja naknada uz plaću.
Pregled prakse pogledajte
ovdje, a dostupan je i u rubrici "Sudska praksa" pod kategorijom "Pregledi prakse Europskog suda za ljudska prava".
Pisane vijesti
