Povrede ljudskih prava zbog nemogućnosti pristupa Ustavnom sudu i zbog neodgovarajućih uvjeta smještaja u zatvorima
Dana 5. rujna 2023. Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) objavio je presudu u kojoj je utvrdio povrede ljudskih prava zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) vezano uz prava zatvorenika na odgovarajuće zatvorske uvjete i prava na ostvarenje pristupa domaćem sudu.
Podnositelj zahtjeva je u razdoblju između 2008. i 2013. boravio u Zatvoru u Varaždinu, Zatvoru u Zagrebu, Kaznionici u Lepoglavi i Zatvoru u Bjelovaru. U listopadu 2020. podnio je ustavnu tužbu protiv građanske presude kojom je odbijena njegova tužba za naknadu štete zbog uvjeta u zatvorima. Ustavni sud je u ožujku 2021., pozivajući se na svoju novo ustanovljenu praksu (odluka br. U-III-2757/2018 od 4. veljače 2020.), proglasio ustavnu tužbu podnositelja nedopuštenom zbog nekorištenja preventivnih sredstava (zahtjeva za sudsku zaštitu sucu izvršenja/pritužbe upravi zatvora) tijekom boravka u zatvorima.
Europski sud se pozvao na svoja ranija utvrđenja iz predmeta
Janković protiv Hrvatske u kojemu je naveo da je takav razvoj ustavnosudske prakse u skladu s praksom Europskog suda, ali je izrazio bojazan zbog retroaktivne primjene uvjeta dopuštenosti za podnošenje ustavne tužbe, kao i zbog nedostatka prijelaznog razdoblja primjene nove prakse. Ustavni sud je nakon toga, od ožujka 2022., promijenio svoj pristup te nije primjenjivao uvjet prethodnog iscrpljivanja preventivnog pravnog sredstva u predmetima u kojima podnositelji više nisu mogli koristiti to pravno sredstvo.
Stoga je u konkretnom slučaju odbacivanje podnositeljeve ustavne tužbe predstavljalo nerazmjerno ograničenje njegova prava na pristup Ustavnom sudu protivno zahtjevu čl. 6. Konvencije, budući da je podnositelj to pravno sredstvo mogao iscrpiti u razdoblju dok je bio u zatvoru (2008.-2011.), pa u trenutku naknadnog podnošenja ustavne tužbe više nije bio u poziciji postupiti sukladno zahtjevima nove ustavnosudske prakse s retroaktivnim učinkom.
Nadalje, u odnosu na prigovore temeljem čl. 3. Konvencije zbog neodgovarajućih uvjeta u zatvorima u kojima je boravio, Europski sud je prihvatio prigovor zastupnice tužene države i odbacio dio zahtjeva koji se odnosio na neodgovarajuće uvjete u Zatvoru u Varaždinu budući da podnositelj nije pravilno iscrpio domaća pravna sredstva pred hrvatskim tijelima, točnije tužbu radi naknade štete je podnio nakon isteka trogodišnjeg zastarnog roka.
U odnosu na preostali dio zahtjeva, Europski sud je primijenio već postojeću praksu i načela razvijene u predmetima M
uršić protiv Hrvatske i Ulemek protiv Hrvatske, te je zbog nedostatka minimalnog osobnog prostora u Zatvoru u Zagrebu i Kaznionici u Lepoglavi (ispod 3 četvorna metra) utvrdio povredu čl. 3. Konvencije.
U odnosu na uvjete u Zatvoru u Bjelovaru Europski sud je utvrdio da je podnositelj samo u kraćim, povremenim razdobljima bio podvrgnut neznatnim ograničenjima osobnog prostora, tijekom kojeg razdoblja mu je bila omogućena dovoljna sloboda kretanja i aktivnosti izvan ćelije. Stoga su uvjeti podnositeljeva boravka u Zatvoru u Bjelovaru bili općenito primjereni i u tom dijelu nije utvrdio povredu čl. 3. Konvencije.
Europski sud je podnositelju za povrede iz čl. 3. i 6. Konvencije dosudio ukupno 9,900 eura naknade za nematerijalnu štetu i 3,000 eura za izdatke i troškove postupka.
Ova presuda nije konačna. Postat će konačna ako niti jedna strana u roku od 3 mjeseca ne podnese zahtjev za preispitivanje presude odnosno kada odbor odluči o eventualno podnesenom zahtjevu ili kada veliko vijeće Europskog suda donese presudu. Presuda je dostupna na web stranici Suda (
www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnika.
Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte
ured@zastupnik-esljp.gov.hr ili broj telefona 01/6444 600.
Pisane vijesti
