Pregledom prakse Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), koji uključuje razdoblje od svibnja do kolovoza 2022. godine obuhvaćeno je 9 presuda ESLJP-a. Pri izboru presuda odabrani su predmeti u kojima je ESLJP detaljnije razradio konvencijske standarde i načela, te se osvrnuo na osobito važna pitanja u području ljudskih prava i temeljnih sloboda u kontekstu aktualnih pravnih i društvenih zbivanja s kojima se susreću i hrvatski sudovi i druga nacionalna tijela.
Izdvojili smo 2 presude velikog vijeća.
U predmetu
Kavala protiv Turske ESLJP je u skladu s člankom 46. stavkom 4. Konvencije odlučivao povodom pitanja Odbora ministara Vijeća Europe koje se odnosilo na to je li Republika Turska propustila postupiti po konačnoj presudi ESLJP-a u istoimenom predmetu. Utvrdio da je odlukom da ne pusti podnositelja zahtjeva na slobodu, iako je to bilo izričito navedeno u presudi ESLJP-a, Turska je povrijedila obvezu izvršenja konačne presude.
Veliko vijeće u predmetu
Savisckis i dr. protiv Latvije ocjenjivalo je jesu li postojali važni razlozi za isključivanje razdoblja rada u drugim državama bivšeg SSSR-a prilikom izračuna mirovinskog staža za nedržavljane, dok za latvijske državljane takva razdoblja nisu bila isključena. Uvažavajući obrazloženje latvijskog Ustavnog suda, uz naglasak kako države imaju široku slobodu procjene pri uređivanju sustava mirovinskog osiguranja, veliko vijeće je zaključilo da je povlašteni tretman koji su imali državljani Latvije bio u skladu s ciljem ponovne izgradnje života te nacije, uzimajući pri tome u obzir da je ta država prešla iz totalitarnog režima u demokratski oblik vladavine, te da nije imala obvezu preuzeti mirovinske obveze koje potječu iz bivšeg SSSR-a ili proizlaze iz aneksije Latvije. Stoga nije došlo do povrede čl. 14. u vezi s čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Dodatno, kao posebno bitne presude u razdoblju svibanj – kolovoz 2022., izdvojeno je još sedam presuda.
Podnositeljica zahtjeva u predmetu
Traskunova protiv Rusije, pred ESLJP-om je prigovorila da su liječnici prekršili mjerodavne propise o kliničkim ispitivanjima i povrijedili svoju dužnost da osiguraju sigurnost njezine kćeri tijekom kliničkog ispitivanja, što je dovelo do njezine smrti. ESLJP je utvrdio da je došlo do povrede materijalnog i postupovnog aspekta članka 2. Konvencije. Iako ESLJP nije utvrdio bilo kakve nedostatke u regulatornom okviru u Rusiji u predmetno vrijeme, praktična provedba podnositeljičinog sudjelovanja u kliničkom testiranju bila je upitna iz više razloga. Dodatno, iako se u okviru zdravstvene zaštite od države zahtijeva da uspostavi učinkovit i neovisan pravosudni sustav kako bi se mogao utvrditi uzrok smrti pacijenata i tko je odgovaran za smrt, stegovni postupak koji je podnositeljici bio na raspolaganju kao pravno sredstvo nije se pokazao djelotvornim u okolnostima njezinog predmeta.
U predmetu
Oganezova protiv Armenije ESLJP je utvrdio da su nacionalne vlasti propustile podnositeljicu i njezinu imovinu zaštiti od homofobnih napada i provesti učinkovitu istragu. ESLJP je utvrdio da je članak 3. Konvencije primjenjiv i povrijeđen iako podnositeljica nije pretrpjela tjelesne ozljede. Također, propusti armenijskih vlasti pri uspostavljanju zakonodavnog okvira sukladno kojem bi seksualna orijentacija i rodni identitet predstavljali diskriminatornu osnovu, kao i u provođenju istrage u kojoj nisu nastojale otkriti jesu li postojali diskriminatorni motivi počinjenja kaznenih djela, doveli su do toga da su zločini motivirani predrasudama prema LGBT zajednici bili jednako tretirani kao i zločini koji nemaju takve elemente.
Pitanjem pravilnog postupanja prema maloljetniku migrantu bez pratnje, ESLJP se bavio u predmetu
Darboe i Camara protiv Italije povodom zahtjeva podnositelja koji je u Italiju stigao iz Gvineje i bio smješten u prihvatni centar za odrasle unatoč njegovoj tvrdnji da je maloljetan. ESLJP je zaključio da talijanske vlasti nisu primijenile načelo presumpcije maloljetnosti podnositelja koje ESLJP smatra suštinskim elementom zaštite prava na poštovanje privatnog života osobe bez pratnje koja izjavi da je maloljetna, niti su razmatrale pridodana potrebna postupovna jamstva. Ujedno, smještajem podnositelja u prihvatilište za odrasle talijanske vlasti zanemarile su činjenicu da je podnositelj kao maloljetnik bio iznimno ranjiv te da prihvatilište za odrasle nije bilo prilagođeno njegovoj dobi i potrebama. Slijedom navedenog ESLJP je utvrdio povrede članaka 8., 3. i 13. Konvencije.
Povredu članka 8. Konvencije ESLJP je utvrdio i u predmetu
C. protiv Rumunjske u kojem je došlo do značajnih nedostataka u provođenju istrage povodom kaznene prijave podnositeljice zbog seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu. Analizirajući nacionalni postupak, ESLJP je primijetio da rumunjske vlasti nisu ponudile nikakvo objašnjenje kako su došle do zaključka da postupanje nadređenog djelatnika prema podnositeljici, a koje je on i priznao, nije počinjeno s potrebnim stupnjem kaznene odgovornosti da bi ga nacionalni sudovi i tijela kvalificirali kao seksualno uznemiravanje. Dodatno, ESLJP je primijetio da su dokazi dostavljeni tijekom istrage samo detaljno opisani bez ikakvog nastojanja nacionalnih vlasti da ih stave u potreban kontekst te ocjene njihovu koherentnost i vjerodostojnost.
U predmetu
Algirdas Butkevičius protiv Litve, ESLJP je ocjenjivao je li objava snimke telefonskog razgovora između premijera Litve i drugog političara pribavljena mjerama tajnog nadzora predstavljala povredu prava na poštovanje dopisivanja. Utvrdio je kako odluka nacionalnih vlasti o dopuštenosti snimanja i prosljeđivanja transkripta parlamentarnoj komisiji koja je na javnoj sjednici raspravljala o njegovom sadržaju nije bila proizvoljna, pa stoga nije mogao utvrditi da je miješanje u pravo podnositelja bilo nezakonito. Miješanje nije bilo niti nerazmjerno jer podnositelj nije ukazao koje su to izravne i negativne posljedice po njegov privatni život proizašle iz objave snimke telefonskog razgovora. ESLJP je još istaknuo da je podnositelj kao političar i premijer morao biti svjestan da će njegove radnje biti podvrgnute javnoj analizi i ispitivanju. Slijedom navedenog, ESLJP nije utvrdio da je došlo do povrede članka 8. Konvencije.
Pitanjem osiguranja uvjeta u kojima nevladine udruge mogu obavljati svoju ulogu „čuvara društva“ ESLJP se bavio u predmetu ruskih nevladinih organizacija,
Ecodefence i drugi protiv Rusije zbog ograničenja koja su im bila nametnuta Zakonom o stranim agentima. ESLJP je utvrdio da su obveze, ograničenja i sankcije koje su udrugama i drugim dionicima civilnog društva u Rusiji bile nametnute Zakonom o stranim agentima imale obeshrabrujući učinak te su predstavljale nezakonito i nerazmjerno miješanje u pravo na slobodu udruživanja.
Na kraju, presuda
Arnar Helgi Lárusson protiv Islanda odnosi se na nemogućnost podnositelja zahtjeva - osobe s invaliditetom da pristupi dvjema javnim zgradama u kojima su se odvijali glavni kulturni i društveni događaja u njegovoj općini. ESLJP je napomenuo da članak 14. Konvencije treba tumačiti na način da pred državne vlasti stavlja obvezu provođenja „razumne prilagodbe“, što podrazumijeva potrebnu i prikladnu preinaku i podešavanje koje ne predstavlja nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje, a koje osobe s invaliditetom imaju pravo očekivati kako bi osigurale uživanje ili ostvarivanje na jednakoj osnovi s drugima, svih ljudskih prava i temeljnih sloboda. ESLJP je utvrdio da su islandske vlasti uložile značajne napore kako bi poboljšale pristupačnost javnim zgradama, te je prihvatio argument islandske vlade da je, sukladno strategiji poboljšanja pristupa javnim zgradama, općina prioritet osiguranja veće pristupačnosti dala administrativnim, obrazovnim i sportskim ustanovama. Slijedom navedenog, ESLJP je zaključio da Island nije propustio ispuniti svoje pozitivne obveze te da nije došlo do povrede podnositeljevog prava na poštovanje privatnog života.
Pregled prakse pogledajte
ovdje, a dostupan je i u rubrici "Sudska praksa" pod kategorijom "Pregledi prakse Europskog suda za ljudska prava".
Pisane vijesti
