Naplata poreza na promet nekretnina bila je zakonita i predvidljiva za podnositelja
Dana 28. ožujka 2023. Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) donio je, a dana 20. travnja 2023. objavio odluku o nedopuštenosti zahtjeva B.M. koji je prigovorio diskriminaciji zbog svog bračnog i obiteljskog statusa jer nije bio oslobođen plaćanja poreza na promet nekretnina, pozivajući se pri tome ne povrede čl. 8., čl. 1. Protokola br. 1. u vezi s čl. 14. Konvencije, kao i čl. 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju.
Podnositelj zahtjeva bio je vlasnik stana površine 64,99 m2 u kojem je živio sa svojom nevjenčanom partnericom, njihovom kćeri i posinkom. U listopadu 2007. godine kupio je veći stan od 82,27 m2 jer je njegov postojeći stan bio premali za četveročlanu obitelj. U studenom 2007. podnio je zahtjev poreznom tijelu radi oslobođenja od plaćanja poreza na promet nekretnina, pozivajući se na čl. 11. st. 9. Zakona o porezu na promet nekretnina, prema kojem su porezni obveznici koji kupuju prvi stan ili kuću kupuju radi rješavanja stambenih potreba oslobođeni plaćanja poreza, pod uvjetom da površina, ovisno o broju članovi njihove uže obitelji, ne prelazi određenu propisanu veličinu. Porezno oslobođenje nisu imali porezni obveznici ako su sami ili članovi njihove uže obitelji u vlasništvu imali drugi stambeni prostor koji je zadovoljavao njihove stambene potrebe ili ako su posjedovali drugu nekretninu veće vrijednosti. Članovi uže obitelji definirani su kao "supružnik i djeca prijavljena na istoj adresi" poreznog obveznika. Podnositelj je naveo da je manji stan koji je imao u vlasništvu neprikladne veličine za njegovu četveročlanu obitelj. Nakon toga, u svibnju 2008. je prodao taj manji stan.
U lipnju 2010. prvostupanjsko porezno tijelo odbilo je podnositeljev zahtjev za oslobođenjem od plaćanja poreza i naložilo mu platiti 83.925,06 kuna poreza na promet nekretnina. Ministarstvo financija kao drugostupanjsko tijelo odbilo je njegovu žalbu utvrdivši da nije ispunjavao uvjete za oslobođenje od plaćanja poreza budući da se nevjenčana partnerica i posinak ne mogu smatrati članovima njegove uže obitelji, te stoga što je veličina njegovog prijašnjeg stana zadovoljavala njegove i kćerkine stambene potrebe.
U srpnju 2014. Visoki upravni sud odbio je podnositeljevu tužbu obrazloživši da je veličina njegovog prijašnjeg stana irelevantna s obzirom da važeća zakonska odredba ne propisuje da je površina, u odnosu na broj članova obitelji, jedini kriterij za ocjenu primjerenosti prijašnjeg smještaja u vlasništvu poreznog obveznika. Stoga on nije imao pravo na oslobođenje od poreza. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu smatrajući da je diskriminiran na temelju svog bračnog i obiteljskog statusa, a da je presuda u suprotnosti s dugogodišnjom domaćom praksom prema kojoj vlasništvo drugog stana nije bilo prepreka za oslobađanje od poreza ako je njegova veličina bila neodgovarajuća s obzirom na broj članova obitelji. Ustavni sud je odbacio ustavnu tužbu utvrdivši da ista ne otvara nikakvo ustavnopravno pitanje.
Europski sud je, sukladno svojoj ranijoj praksi u predmetu
Bežanić i Baškarad protiv Hrvatske, utvrdio da je odluka poreznih vlasti kojom se nalaže plaćanje poreza na promet nekretnina predstavljala miješanje u podnositeljeva vlasnička prava. Miješanje je imalo pravni temelj u domaćem pravu te je stoga bilo zakonito. Sud je tada razmatrao je li domaći zakon bio predvidljiv u svojoj primjeni s obzirom na proturječna tumačenja domaćih vlasti o tome što predstavlja odgovarajući smještaj, tj. je li veličina stana koju porezni obveznik već posjeduje, u odnosu na broj članova njegove obitelji, bio kriterij za utvrđivanje je li taj smještaj prikladan.
Brošure, priručnici i upute porezne uprave u relevantno vrijeme upućivale su na to da vlasništvo drugog smještaja nije diskvalificiralo njegovog vlasnika od oslobađanja od plaćanja poreza i da se veličina smještaja u odnosu na broj članova obitelji treba uzeti u obzir za ocjenu primjerenosti stambenog prostora u odnosu na broj članova obitelji (čl.11. st. 9. Zakona o porezu na promet nekretnina). Također je i upravno sudska praksa prihvaćala takvo mišljenje poreznih vlasti.
Međutim, Visoki upravni sud je u podnositeljevom predmetu zauzeo stajalište da nije vezan mišljenjima poreznih tijela, s čim se Europski sud suglasio, navodeći da je upravo zadatak upravnih sudova preispitivanje zakonitosti odluka tih poreznih tijela i da sudovi ne mogu biti vezani tumačenjima upravnih (poreznih) tijela. Dakle, upravo je u vrijeme donošenja presude u podnositeljevom slučaju, Visoki upravni sud odstupio od svoje ranije prakse i usvojio novo tumačenje koje je u skladu s tekstom odgovarajuće zakonske odredbe, a sama promjena prakse prema načelima Europskog suda nije protivna zahtjevu pravne sigurnosti.
Imajući u vidu da je domaći sud dao opravdane razloge za odstupanje od postojeće sudske prakse, te s obzirom na jasnu formulaciju relevantne zakonske odredbe, Europski sud je utvrdio da je miješanje u ovom predmetu za podnositelja zahtjeva bilo predvidljivo, a uzimajući u obzir poreznu stopu u visini 5% tržišne vrijednosti kupljene nekretnine i plaćeni iznos poreza, miješanje je bilo i razmjerno te mu nije nametnulo prekomjeran teret.
Stoga je Sud prigovor podnositelja da mu je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva (zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1.) ocijenio očigledno neosnovanim, kao i ostale prigovore o navodnoj diskriminaciji zbog obiteljskog statusa (čl. 8. i 14. Konvencije), budući da postupanje domaćih tijela i sudova nije upućivalo na bilo kakvo kršenje tih konvencijskih prava.
Slijedom navedenog, Europski sud je zahtjev podnositelja odbacio kao nedopušten temeljem čl. 35. Konvencije.
Ova odluka je konačna, te je dostupna na web stranici Suda (
www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnika.
Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte
ured@zastupnik-esljp.gov.hr ili broj telefona 01/6444 600.
Pisane vijesti
