Nema povrede prava na pošteno suđenje u dvadeset predmeta HRT-a protiv Republike Hrvatske
Europski sud za ljudska prava (dalje: Europski sud) je dana 31. siječnja 2023. donio, a dana 2. ožujka 2023. objavio presudu u dvadeset zahtjeva koje je Hrvatska radiotelevizija („podnositeljica“- HRT) podnijela protiv Hrvatske, kojom je prigovore HRT-a djelomično proglasio nedopuštenim a djelomično utvrdio da nije došlo do povrede Konvencije.
Svi predmeti se odnose na navodnu nedosljednu praksu domaćih sudova u tumačenju odredbi o stjecanju bez osnove. Prema tvrdnji HRT-a tu nedosljednu praksu nije razriješio niti Vrhovni sud Republike Hrvatske, protivno svojoj ulozi predviđenoj čl. 116. Ustava Republike Hrvatske, čime je navodno HRT-u povrijedio pravo na pošteno suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije. Ujedno, HRT je tvrdio da je u domaćim postupcima bio diskriminiran u odnosu na tuženike, protivno čl. 14. Konvencije, te da mu je Ustavni sud Republike Hrvatske neopravdano ograničio pravo na pristup sudu, smatrajući da nema
locus standi jer ne uživa dovoljnu institucionalnu i operativnu (uredničku) neovisnost od države da bi se mogla smatrati “nevladinom organizacijom”.
Pitanje prava na podnošenje zahtjeva HRT-a protiv Hrvatske pojavilo se i u postupku pred Europskim sudom, koji je sukladno praksi formiranoj u odnosu na druge televizijske i radio operatere s četiri glasa za naprema tri protiv smatrao da podnositeljica ima
locus standi pred Europskim sudom.
No Europski sud je pojasnio da Ustavni sud Republike Hrvatske ne mora nužno slijediti isti pristup te da su uvjeti dopuštenosti ustavne tužbe (pa i drugih pravnih sredstava) interna stvar domaćeg prava, tj. ovdje konkretno Ustavnog suda Republike Hrvatske. Europski sud je također prihvatio navode zastupnice da je Ustavni sud, nakon zauzimanja restriktivnijeg stava od onog Europskog suda, dosljedno primjenjivao svoje kriterije na sve predmete u kojima je HRT bio podnositelj ustavne tužbe. Stoga je prigovor u odnosu na Ustavni sud odbacio kao očigledno neosnovan.
Što se tiče prigovora u odnosu na nedosljednu domaću praksu o pitanju stjecanja bez osnove, Europski sud je naveo da je točno da je u razdoblju između 2013. i 2015. godine o tom pitanju postojala različita praksa drugostupanjskih sudova. No isto tako, u domaćem pravu su postojali zaštitni mehanizmi za ispravljanje tih nedosljednosti te ih je Vrhovni sud i primijenio te je dao jasno pravno stajalište kako tumačiti odredbe o stjecanju bez osnove. Europski sud je također ocijenio da su meritorne odluke Vrhovnog suda imale „konsolidirajući efekt“ na buduću domaću praksu o dotičnom pitanju.
Europski sud je nadalje naglasio da se uloga Vrhovnog suda o ujednačavanju prakse ne može tumačiti na način da on svoje pravno stajalište, jednom kad ga zauzme i time razriješi nedoumice u tumačenju prava, mora ponoviti kroz meritorno razmatranje svake buduće „izvanredne revizije“ koja je podnesena o istom pitanju.
Konačno, slijedom svega navedenog, Europski sud nije smatrao potrebnim ispitati prigovore podnositeljice iz aspekta zabrane diskriminacije (čl. 14. Konvencije), između ostalog i zbog toga što je prihvatio argumente zastupnice da određene odluke Vrhovnog suda, na koje je upirala podnositeljica, ne dokazuju različit pristup domaćih sudova u odnosu na fizičke osobe (tuženike) u postupcima radi stjecanja bez osnove koje je Hrvatska radiotelevizija protiv njih pokrenula.
Ova presuda nije konačna. Postat će konačna ako niti jedna strana u roku od 3 mjeseca ne podnese zahtjev za preispitivanje presude odnosno kada odbor odluči o eventualno podnesenom zahtjevu ili kada veliko vijeće Europskog suda donese presudu. Presuda je dostupna na web stranici Suda (
www.echr.coe.int/hudoc) na engleskom jeziku, a nakon prijevoda bit će objavljena na web stranici Ureda zastupnika.
Za sve dodatne informacije molimo obratiti se na adresu elektronske pošte
ured@zastupnik-esljp.gov.hr ili na broj telefona 01/6444 600.
Pisane vijesti
