Ured zastupnika pripremio je pregled prakse Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) koji obuhvaća prva četiri mjeseca 2021. godine. U ovaj pregled uvrstili smo deset presuda i dvije odluke o nedopuštenosti zahtjeva. Pri izboru presuda i odluka uzeli smo u obzir njihovu važnost u kontekstu aktualnih društveno političkih zbivanja u Europi, kao i u odnosu na činjenicu da je u nekima od njih ESLJP po prvi puta razmotrio određena važna pitanja, poput pitanja kaznenog progona žrtava trgovanja ljudima, kaznenog progona ljudi koje se bave prosjačenjem i sl.
U ovom razdoblju veliko vijeće ESLJP-a donijelo je tri presude od kojih se jedna odnosi na međudržavni spor
Gruzije protiv Rusije. Prvi put nakon odluke u predmetu
Banković i drugi protiv Belgije i drugih [VV] ESLJP je morao ispitati nadležnost države ugovornice u kontekstu međunarodnog oružanog sukoba. Presuda je izazvala podijeljena mišljenja jer je veliko vijeće utvrdilo da događaji koji su se odvijali tijekom aktivne faze neprijateljstava nisu bili pod jurisdikcijom Ruske Federacije u smislu članka 1. Konvencije. Naime, ESLJP je istaknuo da se u slučaju vojnih operacija koje se izvode tijekom međunarodnog oružanog sukoba ne može govoriti o „stvarnoj kontroli” nad teritorijem na kojem se te operacije izvode jer sama činjenica da postoji oružani sukob i borba između neprijateljskih vojnih snaga radi uspostavljanja kontrole nad nekim područjem u okolnostima kaosa, znači da nad tim područjem nema kontrole.
I u drugoj presudi velikog vijeća
Hannan protiv Njemačke raspravljalo se postoji li "jurisdikcijska poveznica" koja bi dovela do postupovne obveze države temeljem članka 2. Konvencije da se istraži zračni napad naređen u okviru vojne operacije Vijeća sigurnosti UN-a. U toj presudi veliko vijeće je utvrdilo da je postojala jurisdikcija Njemačke i da nije povrijeđen članak 2. Konvencije u postupovnom aspektu jer su njemačke vlasti provele učinkovitu istragu smrtnog stradavanja sinova podnositelja zahtjeva.
Treća presuda velikog vijeća
X i drugi protiv Bugarske važna je iz perspektive međunarodne zaštite prava djece, posebice kada se ona nalaze u institucijama koje bi trebale brinuti za njih. ESLJP je utvrdio da nije bilo povrede materijalnog aspekta članka 3. Konvencije, ali je utvrdio povredu postupovnog aspekta istog članka jer Bugarska tužena država nije provela učinkovitu istragu zlostavljanja djece. Veliko vijeće je istaknulo da se u predmetima koji uključuju seksualno zlostavljanje djece, postupovna obveza provođenja učinkovite istrage iz članka 3. Konvencije mora tumačiti u svjetlu obveza država koje proizlaze iz Lanzarote konvencije i drugih primjenjivih međunarodnih instrumenata.
Izdvojili smo i jednu presudu koja se bavi problematikom trgovanja ljudima
V.C.L. i A.N. protiv Ujedinjene Kraljevine. Ovo je prvi predmet u kojem je ESLJP razmatrao može li kazneni progon žrtve ili potencijalne žrtve trgovanja ljudima, otvoriti pitanje povrede članka 4. Konvencije. Iako nijedan međunarodni instrument ne sadrži izričitu zabranu kaznenog progona žrtava trgovanja ljudima, ESLJP je istaknuo da takav progon može u određenim okolnostima biti u suprotnosti s obvezom države da poduzme operativne mjere za zaštitu žrtava ili potencijalnih žrtava trgovanja ljudima. U ovom predmetu, nadležne vlasti tužene države pokrenule su kazneni progon protiv podnositelja zahtjeva bez odgovarajućeg ispitivanja tvrdnji da se radi o žrtvama trgovanja ljudima, stoga je došlo do povrede čl. 4. kao i čl. 6. st. 1. Konvencije.
Opseg i sadržaj materijalnih i postupovnih obveza država u kontekstu ubojstva policijskog službenika od strane privatne osobe tijekom policijske operacije, ESLJP je utvrdio u presudi
Ribcheva i drugi protiv Bugarske. Istaknuo je da članak 2. Konvencije u određenim okolnostima podrazumijeva pozitivnu obvezu vlasti da poduzmu preventivne operativne mjere radi zaštite pojedinca čiji je život ugrožen kriminalnim radnjama drugog pojedinca. U ovom predmetu nije došlo do povrede tog članka u materijalnom aspektu jer su bugarske vlasti poduzele sve razumne mjere kako bi zaštitile život policijskog službenika, ali je došlo do povrede tog članka u postupovnom aspektu jer nije provedena učinkovita istraga njegove smrti.
Odabrali smo tri presude koje se odnose članak 8. Konvencije. Predmet
Lacatus protiv Švicarske je prvi predmet u kojem je ESLJP morao utvrditi može li se osoba osuđena za prosjačenje pozivati na zaštitu ovog članka Konvencije. Utvrdio je da pravo na obraćanje drugima za pomoć čini bit prava zaštićenog člankom 8. Stoga prosjačenje ulazi u opseg tog članka. Zaključio je da je kažnjavanje podnositeljice zahtjeva, izrazito ranjive osobe, u situaciji u kojoj je najvjerojatnije bila bez ikakvih drugih sredstava za život te nije imala drugog izbora nego prosjačiti kako bi preživjela, povrijedilo njezino ljudsko dostojanstvo i narušilo samu bit prava na poštivanje njezinog privatnog života. U predmetu
Xhoxhaj protiv Albanije ESLJP je ispitivao je li odluka o razrješenju podnositeljice zahtjeva sa sudačke dužnosti bila protivna pravu na poštivanje njezinog privatnog života u specifičnom kontekstu pravosudne reforme provedene u Albaniji zbog velike korupcije i nepovjerenja građana u pravosudni sustav. Sud je utvrdio da u ovom slučaju nije došlo do povrede prava na privatni život jer je izrečena stegovna mjera razrješenja sa sudačke dužnosti uz doživotnu zabranu obavljanja te dužnosti bila proporcionalna i služila je zaštiti integriteta sudačke dužnosti i vraćanju povjerenja u pravosudni sustav. Usto, ESLJP je utvrdio da nije došlo ni do povrede članka 6. Konvencije. U presudi
Behar i Gutman protiv Bugarske utvrđena je povreda članka 8. Konvencije zbog propusta bugarskih sudova da pravno zaštite podnositeljice zahtjeva, pripadnice židovske manjine, od antisemitskih izjava čelnika političke stranke. Provodeći test razmjernosti bugarski sudovi propustili su obratiti pozornost i na obveze koje proizlaze iz članka 14. Konvencije, točnije obvezu sprječavanja rasne diskriminacije.
Pitanjem primjenjivosti članka 18. (granice primjene ograničenja prava) u vezi s člankom 5. stavkom 3. Konvencije ESLJP se bavio u predmetu
Azizov i Novruzlu protiv Azerbajdžana. Utvrdio je da je produljenje pritvora oporbenih aktivista bilo određeno prvenstveno s ciljem kažnjavanja i ušutkavanja osoba koje su aktivno sudjelovale u protuvladinim prosvjedima.
Jedna od odabranih presuda
Aktiva d.o.o. protiv Srbije odnosi se na povredu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. U ovom predmetu, ESLJP je utvrdio da zapljena i preprodaja zaplijenjene robe podnositelja nije bila razmjerna težini povrede, stoga je miješanjem države u pravo na mirno uživanje vlasništva podnositelju nametnut prekomjeran pojedinačan teret.
Na kraju, izdvojili smo i dvije odluke o nedopuštenosti zahtjeva. U predmetu
Parfitt protiv Ujedinjene Kraljevine ESLJP je utvrdio da odluka nacionalnog suda o prekidu terapije održavanja na životu nije bila protivna pravu na život pacijentice i da je donesena u njezinom najboljem interesu, stoga je zahtjev podnositelja u odnosu na članak 8. Konvencije odbacio kao očigledno neosnovan. U predmetu
Terheş protiv Rumunjske koji se odnosio na pitanje je li članak 5. stavak 1. Konvencije primjenjiv na izolaciju koju su nacionalne vlasti odredile u kontekstu pandemije COVID-19, ESLJP je utvrdio da stupanj intenziteta ograničenja slobode kretanja podnositelja zahtjeva nije bio takav da bi se opća zabrana napuštanja doma za vrijeme pandemije mogla smatrati lišavanjem slobode. Stoga je odbacio zahtjev podnositelja kao nespojiv
ratione materiae s odredbama Konvencije.
Pregled prakse pogledajte
ovdje, a dostupan je i u rubrici "Sudska praksa" pod kategorijom "Pregledi prakse Europskog suda za ljudska prava"
Pisane vijesti
