Reforma Suda

Nakon što je donesena 1950. godine, Konvencija je radi usklađivanja s potrebama i razvitkom društva povrgnuta dopunama i izmjenama. U tu svrhu doneseno je 16 protokola, od kojih su Protokoli br. 11. i 14. unijeli značajne izmjene u sustavu funkcioniranja Europskog suda.
 
Protokolom broj 11. Europski sud je ustrojen kao sud u stalnom zasjedanju, što je podnositeljima zahtjeva omogućilo izravno obraćanje tom sudu. Protokol br. 11. stupio je na snagu 1998. godine.
 
Do druge značajne reforme Europskog suda koja je izvršena Protokolom br. 14. došlo je zbog preopterećenosti Europskog suda, koja je nastala uslijed znatnog broja povećanja zahtjeva. Ovim Protokolom uveden je institut suca pojedinca, uspostavljen je novi kriterij dopuštenosti zahtjeva (kriterij značajne štete) te je produljen mandat sudaca na devet godina. Protokol br. 14. stupio je na snagu 1. lipnja 2010. godine.
 
U cilju osiguravanja dugoročne djelotvornosti konvencijskog sustava, nastavljen je daljnji proces reforme Europskog suda. Smjernice za daljnju reformu utvrđene su na trima konferencijama na visokoj razini na kojima su usvojene Deklaracija iz Interlakena, Deklaracija iz Izmira i Deklaracija iz Brightona.
 
Navedenim deklaracijama države članice iskazale su svoju opredijeljenost za konvencijski sustav i potvrdile supsidijaran karakter zaštite ljudskih prava koju pruža Europski sud, što podrazumijeva da su države članice obvezne pobrinuti se da prava i slobode utvrđene Konvencijom budu u potpunosti osigurane na nacionalnoj razini, i to putem:
 
  • povećanja svijesti nacionalnih vlasti o Konvencijskim standardima i osiguravanjem primjene tih standarda;
  • potpunim izvršavanjem presuda Suda i sprečavanjem da se povrede Konvencije ponavljaju;
  • razmatranjem zaključaka koji se mogu izvući iz presuda u kojima je utvrđena povreda Konvencije od strane neke druge države, ako isti načelan problem postoji i u njihovim pravnim sustavima;
  • osiguravanjem djelotvornih pravnih sredstva pred domaćim tijelom za povrede Konvencije;
  • provođenjem preporuka usvojenih od Odbora ministara.

Istovremeno, Europski sud je pozvan:
  • izbjegavati ponovno ispitivanje činjeničnih pitanja ili nacionalnog prava koje je već ispitao i o kojima su odlučile nacionalne vlasti;
  • ujednačeno i strogo primjenjivati kriterije o dopuštenosti i nadležnosti;
  • u cijelosti primjenjivati novi kriterij dopuštenosti predviđen Protokolom br. 14;
  • te s ciljem povećanja učinkovitosti, nastaviti unaprjeđivati svoj unutarnji ustroj i metode rada,
  • te što je moguće više koristiti postupovne alate i sredstva koja su mu na raspolaganju.
 
Uz obvezu da pojača učinkovitost sustava nadzora nad izvršenjem presuda, Odbor ministara pozvan je izraditi konkretne prijedloge mjera za koje je potrebno izmijeniti i dopuniti Konvenciju. Rezultat rada Odbora ministara po tom pitanju su Protokoli br. 15. i 16. uz Konvenciju, koji još nisu stupili na snagu.
 
Protokolom br. 15. predviđaju se sljedeće značajne izmjene:
  • načelo supsidijariteta i doktrine o slobodnoj procjeni unesene su u preambulu Konvencije;
  • skraćuje se rok za podnošenje zahtjeva sa šest na četiri mjeseca;
  • izmijenjena je gornja dobna granica kandidata za suca Europskog suda;
  • izmjene u pogledu kriterija značajne štete.
 
Protokolom br. 16. uvodi se savjetodavna funkcija Europskog suda u svezi tumačenja i interpretacije Konvencije i sudske prakse.